Vucarali smo se po cestama, lagano uzbrdo, lagano nizbrdo. Deseci kilometara valovitih i blago vijugavih makadamskih cesta. Na brdašcu sam mogao vidjeti cestu udaljenu pet grebena daleko, oko 30 kilometara. Jedina sjena bili su grmovi svakih nekoliko kilometara. Neki od njih bili su dovoljno visoki da se sklonimo ispod njih, ako ne bismo strahovali od trnja dugih četiri centimetara i ako ih nije zauzela već neka druga ekipa. Sve češće smo tražili pauze. Vode već dugo nije bilo. Situacija je postajala ozbiljna. Tomas je zaustavio crnca, pretpostavljam jednog od uspješnih u regiji jer je imao automobil, ali nije bio zainteresiran pomoći nam. Marin je imao više sreće i zaustavio je bijelca.
BICIKL
Stariji poljoprivrednik nas je pogledao pomalo sumnjičavo, pomalo umorno, ali i s nekom znatiželjom u očima. Rekao je da ga pričekamo kod vrata na imanju nekoliko kilometara dalje i da će se brzo vratiti. I doista, vratio se i vodio nas je koji kilometar dalje do niske šumice koja je skrivala kućicu. Pružio sam mu ruku i predstavio se. Ta gesta ga je otoplila i obradovala. Predstavio se kao g. Koos i pozvao nas na terasu dok su crnci punili naše boce za vodu. Pridružila nam se i njegova nasmijana i živahna supruga. Ponudili su nam pivo i Coca-Colu. Nebesa. Uzgajaju afričke orahe, za kojima su Kinezi ludi. Život nije lak, sami su. Djeca su se razbježala po svijetu jer ne žele odgajati potomke u nasilju koje vlada u JAR-u. Nismo bili prvi tim koji je tražio vodu. Svima su je dali, ali smo bili prvi koje su pozvali k sebi. Ozbiljno su nas upozorili da budemo oprezni, jer se u zemlji događaju brutalna ubojstva bijelaca, mučenje uključeno. Marin je, poput iskusnog lovca, već na ulasku u imanje odmjerio pušku našeg domaćina Koosa, koji je proveo godinu dana u vojsci tijekom tzv. “bush wars”. Odmah nas je upitao kako je s ratom kod nas, u Hrvatskoj, čime je pružio zanimljiv uvid u razmišljanja čovjeka s takvog mjesta. Poslužili su nas mesom jedne vrste antilope. Lov ovdje nije reguliran. Čovjek je prepušten vlastitom snalaženju i sposobnostima. Do kuće ne vodi struja ili vodovod, samo prašnjav put. Potajno sam pogledao stražnju zgradu, velika šupu okružena ogradom i bodljikavom žicom na vrhu. Tamo su živjeli crnci. Trenutno su vrata bila otvorena. Nisam komentirao tada i neću sada. Razmijenili smo kontakte, ponudili smo im da nam se slobodno jave ako ikada dođu oni ili njihova djeca na odmor u naše krajeve. Nikada neću zaboraviti kako su s nama podijelili vodu usred pustinje. Shvaćam vrijednosti u toj zemlji: riječ, ruka, voda. Ne nužno tim redom.
Pitanje što je uopće osobna kriza na takvom natjecanju, zašto dolazi i kako je čovjek prevladava, vrlo je kompleksno. Po mom subjektivnom osjećaju, Tomas je najsporije upadao u krizu, koja je uvijek bila blaga i najduže se oporavljao. Majine krize bile su vrlo tihe. Dok je Marin dramatičan poput Shakespearea. Kad padne, pada sa stilom i glasno, a već u sljedećem trenutku ponovno pomaže drugima, osim ako ne potrči poput psa za traktorom u nekoj svojoj ludoj ideji. Što se mojih kriza tiče, bilo bi bolje da ih netko drugi opiše. Za sebe bih rekao da se na kratko (od 15 do 30 minuta) povučem u sebe i osamu, ostanem u pozadini ili odem malo dalje, ili se izgubim u nekoj drugoj dimenziji. Krize na biciklu su drugačije jer dolaze sporije. Na uzbrdicama smo gurali bicikle, a na nizbrdicama odmarali tijelo. Marin je bio tata ekipe i od samog se starta više brinuo za druge nego za sebe. Zbog toga je njemu prvom ponestalo snage.
Prvi ozbiljni izazov i test za tim došao je na biciklama oko 20 km prije druge tranzicije. Marin je bio iscrpljen. Počeli smo se prepirati hoćemo li spavati ili ne. Moj je zaključak bio kako je želja za odmorom posljedica dehidracije i gladi, a ne umora uma. Dakle, odmor na 40°C ne bi uopće pomogao. Tzv. “power-nap” (15 minuta sna) pomaže kad je um umoran, ali ako je tijelo umorno, ništa ne pomaže. I Maja je bila istog mišljenja pa smo nastavili voziti i mrcvariti Marina koji je negodovao. Morali smo ga povući do druge tranzicije. Na ulasku u grad nalazila se trgovina, gdje sam prvi put naišao na lokalne običaje u vezi sa zalogajima. Nabavili smo zalihe hrane, među kojima sam pronašao sendvič s prženim kruhom i mljevenim mesom i blago ljutim feferonima. Naglo sam zavolio tu zemlju! Kasnije sam na okrutan način shvatio kako je ovo zapravo još civilizacija, bijelci su prisutni pa je takav i izbor hrane. Da zaključim o krizi: na tranziciji se Marin istuširao, pomogao sam mu s ležaljkom, pivom i hranom i nakon dva sata sna bio je kao nov, spreman na sve.
Ovdje se ponovio obrazac svih kasnijih biciklističkih etapa. Čak i one nakon toga, kada smo putovali samo Maja i ja, nisu bile mnogo drugačije. Ispostavilo se da je najljepše putovati noću. Orijentacija je jednostavna, nije previše hladno i zato što nema vrućine, potrošnja vode je mala. Približno bih rekao da sam na sat noćne vožnje potrošio jedan decilitar vode, dok sam danju trošio litru vode. Naravno, nisam imao 10 litara vode za 10 sati dana, stoga sam svakoga dana dehidrirao. Dan je ipak imao svoje prednosti, a to su pogledi. Prva biciklistička etapa bila je najdosadnija. Valovita prerija, sve je bilo obrađeno i ograđeno ogradama. Kasnije smo putovali kroz manje naseljeno divlje područje, još uvijek ograđeno, ali s manje znakova civilizacije. Grebeni koji su se protezali preko horizonta prelazili su iz polupustinjskih padina s kaktusima u stjenovite litice vrijedne Colorada. Često sam se pitao jesu li ovdje snimani špageti vesterni. Jedna zmija koja je prošla cestu, sivo-crne boje, samo me bacila u još dublji zanos. Veći dio vremena pjevušio sam si “A man with harmonica” ili “The good, the bad and the ugly”. Moj karbonski konj bio je u mislima Mustang. Iz delirija me budilo samo škripanje svakih 100 kilometara, što mi je dalo do znanja da moram podmazati naše lance. Tomislav me opremio adekvatnim alatom i za to.
No, istina je da u vesternima nikad nisam vidio toliko majmuna. Skrivali su se u drveću i bježali preko ceste, često smo ih iznenadili na nizbrdicama. Pogotovo na dnu struga, gdje ima više vlage. Stabla su bila niskla. Po njima su se vješali i gledali nas. Tim strugama moram posvetiti riječ-dvije. U jednom od prethodnih tekstova, obećao sam pisati o mostovima. Naime, u JAR-u nema mostova. Makadamske ceste spuste se jednostavno direktno u korito, prelaze preko rupičastog, puknutog betona i na drugoj strani uspinju se ravno uzbrdo. Sasvim prihvatljivo za terence. A oni su, apsolutno svi u zemlji bijele boje i jedino su prijevozno sredstvo u tom području. No, ne i za bicikliste. Tih 20 do 40 metara uspona iz korita postajao je ozbiljan test morala nakon 50 ponavljanja.
Dva puta sam primijetio skupinu mladih crnaca na cesti. Nisu bili odjeveni u radne uniforme, već u vrstu tunika ili neke majice. Živjeli su u selima (nekoliko kuća) uz ceste. Zamislio sam da su išli cestom u susjedno selo. Ne znam njihovu priču. Ni kontakta očima, osim sumnjivih pogleda, nije bilo. Ali, te će mi slike crnaca ostati u sjećanju. Izgledali su najslobodnije od svega što sam doživio u JAR-u.
Procjenjujem da ih je najviše srednjih godina. Starih crnaca gotovo da nisam susreo. Najstarija osoba bila je vlasnica trgovine u kojoj smo tražili sladoled. Usred afričke pustinje, Maja i ja tražili smo sladoled!
Kriste, sada kad sam to napisao, zgrozio sam se nad svojom razmaženom bijelom guzicom.
Da objasnim: na drugoj biciklističkoj etapi (etapa 7) dugačkoj 220 kilometara, Maja i ja smo izradili opći plan: pokret uskoro nakon ponoći, noću prelazimo kilometre, ujutro, kad je psihički najteže, nekako izdržimo i čim sunce zagrije tlo, napravimo pauzu. Svlačimo višak odjeće nakon noćne hladnoće, mažemo stopala, piškimo ako treba, s potom obvezno 15 minuta spavamo. Za prvu pauzu pronašao sam mjesto iza grmlja, kako nas se ne bi vidjelo s ceste. Također smo raširili folije, one rastrgane komade koji su preostali od olujnog grebena dva dana ranije. Kasnije, na 9. dionici, legli smo izravno u prašinu ceste dok su automobili prolazili točno pokraj naših glava. Kriteriji se mijenjaju.
Dakle, noću smo prelazili kilometre i ujutro nastavili prema prvom gradu otprilike 70 kilometara daleko od početka dionice. Bit će dan i trgovine će biti otvorene, razmišljali smo. Napunit ćemo zalihe u jutarnjim satima. Zato nismo napunili sve boce na tranziciji. Zatim slijedi dnevna vožnja, 100 kilometra do drugog, većeg grada, Johansvilla. Slijedi još otprilike 50 km do tranzicije.
I tako smo vozili. Nakon jutarnjeg sna slijedio je dugi spust s visoravni u pustinjsku ravnicu. Kad pišem pustinja, mislim na prašnjavu, kamenitu površinu s puno grmlja i šaša. U stvarnosti je sve bilo zeleno, sve je cvjetalo. Procjenjujem da smo imali nevjerojatnu sreću što se utrka održavala za vrijeme kiše nakon dugog sušnog razdoblja. Zemlja nije bila tako zelena zadnjih 20 godina i neće biti sljedećih 20 godina. Međutim, kulise me nisu uvjerile, to je još uvijek pustinja.
Nakon vožnje, prašnjavi i već oznojeni, stigli smo do prvog grada. Prva naznanka da su tamo ljudi jest otpad. Oni ga jednostavno bacaju uz cestu. Na rubovima grada uvijek je geto, favele, slam. Ne znam koji je pravi izraz u JAR-u. To su limeni kokošinjci, dovoljno veliki za dva kreveta i štednjak. U većim gradovima uz obalu iznad baraka prolazi mreža električnih kabela. Dakle, imaju struju. Ovdje, usred pustinje, bile su samo barake. Poljski WC na rubu naselja, plastične boce i vreće svuda, neki raskomadani i plahtom prekriveni automobil negdje u kutu. Dalje u gradu, slijedila je pravokutna mreža ulica i jednostavnih kuća. Crnci su bili posvuda. Jedina bijela osoba koju sam vidio u gradu bila je žena ispred kuće, vjerojatno njezine. Žena je nešto pospremala. Kuća je bila okružena ogradom visokom tri metra, bodljikavom žicom na vrhu ograde, jasno vidljivim električnim kablovima po čitavoj visini ograde. Na cilju sam razgovarao s bijelim gospodinom iz JAR-a koji je pomagao na utrci. Rekao je da u Johannesburgu, odakle dolazi, nikada ne putuje prema kući i od kuće istim putem. Uvijek bira različite puteve. Prije nego parkira ispred kuće vozi se po kvartu da se uvjeri da ga nitko ne prati. Naime, kriminalci promatraju promet i prate prikladne mete za otmice i iznude. Rekao je da se u javnosti, medijima i svijetu smatra da bijelci žive u dvorcima unutar te zemlje. No, on sam smatra da zapravo žive u vlastitim zatvorima. Uzeo mi je riječ iz usta.
Da pokušam još jednom doći do suštine sladoleda. Siguran sam da moje odugovlačenje vrijedi Stephena Kinga.
I tako, vozili smo se kroz te ulice do glavne ceste. Vidio sam trgovinu, takvu kakvu biste vidjeli u putopisnoj emisiji. Romantičnu do boli. A filmska scena bio je i doček žene naborane kože koja je čuvala blagajnu. Imala je hladan pogled. Ipak, ne toliko romantično. Pokraj nje bio je hladnjak i, koliko sam mogao na brzinu vidjeti, unutra je bilo nekoliko sladoleda. Međutim, jasno mi je rekla da nema sladoleda. Pitao sam ima li još koja trgovina? Bila je nezadovoljna što me se još nije riješila. Odgovorila je da je trgovina niz glavnu cestu, u najvećoj kući. Tamo su me iznenađeno dočekala dva ne baš crna tipa, rekao bih muslimana. Je li moguće da su dva mlada muslimana u toj pustinji, Bogu iza nogu, vodila trgovinu? Ne znam. Znam samo da sam se osjećao kao Alisa u zemlji čudesa. Iza svakog kuta čekalo me neko novo iznenađenje. Tražio sam hranu. Jedini kruh bio je tost, jedino obrađeno meso bila je nekakva šunka, jedini sir bili su listići topljenog sira. To je bila jedina brza hrana u trgovini! Razumijete li to? Trebalo mi je još nekoliko čudnih iskustava da shvatim da ljudi tamo nemaju novca za sendvič. Tamo kuhaju palentu i slatki kupus. Vidio sam toaletni papir, prašak za pranje rublja, a sve ostalo bile su vreće, vreće hrane koja se kuha. Jer je jeftinije. Nije bilo kolača. Možda neki čips. Sokova samo malo, voda u kanistrima od pet litara. Iskreno, i dalje smatram izuzetno bizarnim što smo Maja i ja u toj trgovini dobili sladoled! Osim odvratnih sendviča i pića koje nije ispunilo očekivanja, dobili smo Algida sladoled s tamnom čokoladom. Moj najdraži sladoled u Europi, a kamoli u prokletom JAR-u! Ni u Zagrebu ga nema u svakom dućanu.
Ne mogu vjerovati što sam sve doživio! Možda sam sanjao. Ili možda sada sanjam. Siguran sam da je ona žena imala sladoled, ali ga nije htjela prodati nama ni za sav novac na svijetu, nama razmaženim bijelcima. Vrijednosti su jasno definirane u toj zemlji.
U drugom velikom gradu Johansvillu bilo je više trgovina. Bio je tu, za njihove standarde, pravi šoping centar! Na svako moje traženje sladoleda, u svim su mi se trgovinama nasmijali u lice. U šoping centru su imali jednu vrstu sladoleda u kutijama. Toliko od velikog grada. No, imali su veći izbor napitaka, dok se brza hrana svodila na spomenuta tri odvratna sastojka. U pekarskom sam kutku pronašao komad neke pite s mesom. I to smo pojeli.
Kako sam spomenuo, približavanje tranziciji uvijek je bio najkomičniji dio puta na svakoj etapi. Uvijek nam se činilo da nešto nije u redu s kilometrima. Uvijek je ostalo više kilometara za prijeći nego što sam procijenio računajući daljinu od jedne do druge kontrole. Uvijek se pojavilo dodatnih 20 kilometara iz nekog razloga, nikada nismo stizali na tranziciju prema planu, nego otprilike dva sata kasnije. Vjerojatno je to stvar psihe. Kako se cilj približava, energija pada, s time i brzina, dok nervoza raste, želje također, s njima i nestrpljenje. Bilo je vrlo teško posljednjih kilometara prije svake tranzicije. Stvarno teško. Pravi test volje. Hrana više nije bila ukusna, ni piće. Kilometri su se razvlačili. Najradije bih počeo sprintati samo da se što prije riješim tih kilometara, ali nisam mogao. Katkad bih ja pao u letargiju, katkad Maja. A brzina tima uvijek je jednaka brzini najsporijeg člana.
A zapravo u tom trenutku, nismo znali koliko nam je lijepo.
A onda je došla na red dionica 9. Najkraća, 3. biciklistička dionica, duga 124 kilometara.
Maja je već na startu procijenila da će biti problema. Na to su ukazivali uspon i procjene organizatora o potrebnom vremenu. Stoga smo postavili stretegiju popeti se na planinski greben do planinskog skloništa kao prvi dio puta (oko 20 kilometara s 1000 metara uspona) i odmoriti tamo dva sata. Na taj način smo psihički podijelili ovu dionicu na dva dijela. Pametno. Međutim, drugi dio, samo 100 kilometara s 2000 metara uspona, bilo je teško prožvakati. Staze su bile strme i tehnički teške. Cijelo vrijeme penjanje, nema kraja, a često smo i gurali. A kad bismo krenuli nizbrdo, nikakvog ispunjenja. Na biciklu je bit u osjećaju kad se nakon napornog truda na usponu opustite na spustu, kad s malo truda prelazite puno kilometara. To vam daje psihičko ispunjenje, osjećaj da ste nešto napravili, elan i volju za dalje. Osjećaj, kad stanete na kraju spusta i kažete – moram zamijeniti kartu – najljepši je osjećaj ugode! Ah, kakve radosti u tom činu. Format A3 karte znači 40 centimetara širine što znači da jedna karta, ako ruta prolazi preko čitavog lista, predstavlja 20 kilometara puta. Na makadamskim stazama to traje sat. Na tim grebenima 9. dionice to je značilo četiri sata.
Više ekipa imalo je sličnu ideju – prespavati u planinskom skloništu. Na usponu sam si više puta rekao staru mantru – ako je meni teško, kako li je tek drugima! I stvarno, uhvatili smo dvije ekipe koje su bile ispred nas, a potom svi i treću koja se izgubila, dok je četvrta sustigla nas. U manjoj konfuziji gdje je skretanje, preuzeo sam vodstvo procesije, dok su drugi taktički pratili s odmakom i promatrali hoću li skrenuti dobro ili u provaliju. Maja i ja smo suvereno odjurili, koliko se juriti dalo, niz sustav dolina. Neka se pizde barem muče prateći nas, ako ne znaju pronaći svoj put. Ovdje odgovara vic koji sam čuo od Vedrane jednom: mi niz padinu ka’ sivi sokol, a neprijetelj za nama ka’ pizda!
Planinsko sklonište bio je pravi luksuz. Više soba, više kreveta, na svakome jogi. Grubo obrađeno drvo i hladan beton da bi se psu jaja smrznula. Svu smo odjeću obukli i uvukli se u vreće za spavanje. Samo za ovu prigodu, na bicikle sam vezao opremu za spavanje na prethodnoj tranziciji i stavio u ruksak vreću sendviča koje su prodavali na tranziciji. Uzeli smo i malo tekućine kako je ne bismo vucarali na vrh brda. Naime, u kući bila je obećana voda.
A s tim u vezi slijedi i detektivska priča.
I ta je kuća, kao i većina, imala spremnik za prikupljanje kiše. Ali na spremniku nije bilo slavine, cijevi su vodile u kuću. Dolina oko kuće bila je poplavljena, blato svuda. Toliko vlage da nisam znao gdje bismo mogli doći barem do malo čiste vode. Ali voda bi trebala biti u kući, tako je organizator napisao. No, u slavinama nije bilo vode. Nezadovoljno smo otišli spavati. Bilo je više ekipa nego kreveta. Jedna ekipa već je spavala kad smo stigli, a druga je iskočila iz kreveta pitajući nas imamo li možda rezervne djelove, jer imaju kvar na biciklima. Jedino šta sam mogao posuditi bila je pumpa. Maja i ja smo uspjeli zauzeti dva kreveta, dok je jedna ekipa ostala bez pa su morali spavati u drvarnici. Nije bilo lako raspakirati svu opremu, ruke su mi bile natekle, a prsti poput kobasica nisu me više slušali. Čvor na užetu predstavljao mi je nepremostivu prepreku. Unatoč hladnoći, spavao sam kao mrtav, ne znam točno koliko, pretpostavljam dva sata. Vraćanje među žive i pakiranje bio je još veći problem. Onda ponovno potraga za vodom. Ali organizator je napisao da ima vode! Svi smo bili ljuti. Neki timovi su otišli odmah. Neki su čekali jutro. Jedna žena kašljala je cijelu noć. Kakvu natjecateljski duh i snagu ovo izvlači iz čovjeka! Odlučili smo ići dalje i potražiti neki potok. Sve dok je bila noć, nije bilo problema, ali ujutro smo popili sve što smo imali i nastavili vožnju. I taman kad je postalo teško, stigli smo do vikend naselja. Ispred jedne od kuća parkiran je bio SUV organizatora, pokraj njega četiri osobe iz jednog tima. Maja mi je kasnije rekla da je riječ o jakoj ekipi, ali ja ne pamtim imena. Ono što je bilo bitno za mene je da je spremnik pored kuće bio pun i imao slavinu.
Predivna, prozirna tekućina, puna okusa!
Maja zna skupljati informacije pa je u razgovoru s timom spomenula planinsku kuću. Zašto nema vode tamo? Pa ja sam zatvorila ventil, pohvalila se žena iz tog tima. Samo smo je promatrali u čudu. Da glodavci ne bi zagadili vodu, netko bi se mogao zaraziti, rekla je. S punim bidonima, bijes je nestao, nitko nije imao volje za nasiljem. A taj se tim se ukrcao u auto. Imali su problema s probavom, proljevom koji su vjerojatno pokupili na veslanju.
Zatvorili su vodu. Jednostavno.
Dopustite mi skok misli trenutak unatrag. Vrijednim smatram opisati, kako sam psihički izdržao sve te kilometre. Naime, na početku nisam znao kako ću se nositi s drugom biciklističkom dionicom, tih 220 kilometara. U tom središnjem dijelu staze, na svakoj dionici koristio sam psihološku samoprevaru. Morate mi vjerovati kada vam kažem, nije bilo lako, iako se možda tako čini. Do sedme tranzicije, dva su nas muškarca iz mog tima napustila, s kojima bih se trebao uzajamno pomoći, a svi bi trebali pomoći Maji. Jako su rijetki timovi u kojima ženi ne treba pomoć. Bilo vući je, gurati je ili nositi. Maja je nesumnjivo zvijer s ludom voljom i upornošću, ali nisam si stvarao iluzije o onome što me čeka. Do sedme tranzicije susreo sam sa strahom od ozbiljne ozljede u timu na vjetrovitom grebenu i strahom od smrti u kajaku. Do sedme tranzicije obavio sam najduži treking u svom životu i najdužu biciklističku vožnju u svom životu. I to jedno za drugim. Sada je moj zadatak bio oboriti rekord koji sam postavio jučer.
Pribjegao sam već opisanoj metodi koja me održala posljednjih mjeseci: korak po korak. Samo da još ovu dionicu odradim pa onda mogu i odustati ako treba.
I išlo je. Čak sam uživao! Mljevenje kilometara, osjećaj kad pronađeš kontrolu nakon 100 kilometra, sve to još uvijek u timu, iako smanjenom. Susretanje s drugim ekipama. Na početku smo se gledali pomalo ljuto, čak je ponekad pala koja oštra riječ poput: nemate upaljena stražnja svjetla, a obvezatna su!”. Ili: “svi članovi tima moraju doći na kontrolu, a ne samo jedan!”. S vremenom je sve to blijedilo. Što je natjecanje duže trajalo, to smo iskrenije čestitali jedni drugima na uspjehu, na tome što se i dalje krećemo. Posebno iskreno smo čestitali ekipama koje su bile potpune, svih četvero u timu! Bile su sve rjeđe.
Osjećaji koje sam doživio rušeći osobne rekorde bili su ludi. Toliko dnevnih ciljeva koje sam jednog za drugim ostvario. Uspjeh za uspjehom. Bilo je dovoljno vremena čak i za filozofiranje. Razgovarali smo o tome kako na kraju krajeva nije tako teško odvoziti takvu udaljenost, radi se samo o vremenu provedenom na biciklu. A to je tako ograničeno u našoj svakodnevici. Nikada ne razmišljam o tome kliko je potrebno, već guram trening, što više kilometara u određen vremenski okvir i onda se mučim pokušavajući stići na posao ili kući na vrijeme. Ali ovdje toga nema. Vozio sam i gledao okoliš. U jednom trenutku shvatio sam da me sunce peče po desnoj ruci, ne više po lijevoj. Pogledao sam na sat. Prošlo je 6 sati kretanja. Za promjenu generalnog smjera sa zapada na jugozapad trajalo je četiri sata. Bezvremenost me omamila. Sve je bilo tako jednostavno. Više puta na stazi pomislio sam na suprugu i djecu. Ponekad zbog ljepote prirode, dvaput sam im poslao svoje posljednje misli, ponekad iz želje da podijelim emocije od kojih sam pucao. Želio sam preliti te osjećaje i slike koje vidim. Kao što lastavica izbaci hranu za svoje mlade u gnjezdo. Bizarna paralela, ali sasvim na mjestu. Promatrao sam lastavice kako love mušice. Pitao sam se kolika je vjerojatnost da je jedna od njih iz mojeg kraja u Europi.
No, čak su i misli o obitelji postale nekako čiste. Jako čisti osjećaj radosti i ljubavi, bez opterećenja briga, obaveza, tempa života. Ozbiljno sam se zapitao kako ću se vratiti u pravi život, kad sve ovo završi.