Najprije upućujem na slovensku stranicu na kojoj sam objavio tablicu prolaza svake dionice. Mislim da će vam biti praktičnije čitatu uz ove informacije:
Moram nadodati da se zbog svih osvrta o ovoj utrci, što na društevnim mrežama, što pisano, što usmeno, osjećam poput rok zvijezde!
A sada natrag na temu.
Najdublje misli o bezvremenosti i pitanja kako ću se vratiti u stvarnost imao sam na etapi osmoj, trekingu. A najmanje takvih misli imao sam na petoj etapi, na kojoj se od nas očekivalo –
VESLANJE.
Maja i ja se gledamo. Mirni smo koliko možemo biti u toj situaciji. Do grla je u vodi, grane ispod kojih nas je odnijela struja guraju je prema dolje, ali je očito pronašla svoj oslonac i drži se. Nadam se da negdje ispod vode drži veslo. Ja se jednom rukom držim za grane, drugom držim veslo koje se zapetljalo pod vodom, a nogama obuhvaćam kajak kojeg struja gura dalje i dublje u vodu. Također, u svom sjećanju na događaj pronalazim osjećaj kao da se ta scena nastavlja i nastavlja. Vjerojatno se sve dogodilo u nekoliko sekundi, ali vrijeme mi se tada usporilo. Ne prvi put toga dana. Pat pozicija. Nisam imao apsolutno nikakvih vještina, sposobnosti ili znanja kako izaći iz te situacije. Apsolutno ništa nisam znao učiniti. Potpuna i apsolutna nemoć. Držali smo se koliko smo mogli.
Očaj.
Tog sam dana iskusio očaj.
I to čak nije bilo najgore što sam doživio taj dan.
Po mojem mišljenju, objavljene fotografije dobro su filtrirane, na portalima se može naći tek par lica natjecatelja na kojima se ocrtava zabrinutost, pa i strah. Sve ostale slike pokazuju veselje, zabavu, odlučnost, znanje. No, istina je da nema puno objavljenih slika s veslanja. Možda je deset posto natjecatelja fotografirano en face. U usputnoj i brzoj komunikaciji s natjecateljima nakon veslanja, na šestoj tranziciji, a i kasnije, zaključujem da je mnogima bilo u najmanju ruku neugodno, da je puno njih imalo ozlijeđene noge zbog udaraca u rijeci. A da je nekima bilo i više nego neugodno govori i činjenica da ih je dosta odustalo nakon veslanja, na šestoj tranziciji.
Ali čuo sam i razgovore kako je to veslanje bilo najbolje posljednjih godina na svjetskim prvenstvima. Pričao sam s natjecateljima koji su bili oduševljeni veslanjem ili im to barem nije predstavljalo problem. Opet, s druge strane, dosta je natjecatelja kasnije na stazi imalo problema s povraćanjem i proljevom, a svi su krivili rijeku. Zapravo, manje od deset posto timova ostalo je suhima na veslanju, većina je upala u vodu barem jednom. Koliko je to nekome zasmetalo, vrlo je subjektivno. Nakon utrke razgovarao sam s američkim timom koji je imao dva vješta veslača na divljim vodama. Super su se zabavili. Sljedeće godine organiziraju pustolovnu utrku u Oregonu, gdje će veslačka etapa imati elemente razine pet.
Na našoj je utrci rijeka bila prezentirana kao prvi stupanj težine, no zbog kiše i nabujale rijeke težina je podignuta na drugi stupanj.
Nakon treće tranzicije, na kojoj su se Marin i Tomislav povukli, Maja i ja smo ujutro odradili 10 kilometara trekinga u mahu do četvrte tranzicije. Nakon dugog sna i puno hrane, puni energije za šalom, preskakivali smo ostale ekipe. Energično smo pripremili kajak. Uzeli smo opremu iz torbe za kajak, a Marin i Tomas došli su po svoj paket opreme, jer nas dvoje nismo mogli nositi na kajaku opremu za četiri osobe, a sva je oprema morala ići s nama jer na četvrtoj tranziciji nije bilo kutija za timove. Montirao sam sjedala za veslanje, obukli smo prsluke za spašavanje te stavili vodu i hranu na dohvat ruke za veslanje koje slijedi. Ruksak i ostalo stavili smo u suhe vreće i pričvrstili za kajak. Potom smo morali nositi to čudo od kajaka jer je pravilo kazalo kako kajak nije dopušteno vući. Posumnjao sam u to što organizator hoće od nas! Dali su nam toliko teške kajake kakve u životu nisam osjetio. Tragovi na travi prethodnih timova bile su brazde kobilica čamaca. Izgleda da su i drugi imali jednak problem.
Čak je i ulazak u vodu bio izazov. Morali smo prijeći paralelni kanal i brzo sam zaključio kako nema smisla pokušavati ostati suh. To je bilo pametno jer je prvi brzak bio odmah iza ugla.
U čamac, u tu tvrdu, tešku stvar, koja je više sličila cigli negoli nečem što bi trebalo plutati, samouvjereno sam sjeo na stražnje sjedalo, kao kormilar. Imam malo iskustva s rijekama, a povijest govori da barem na mirnim vodama, dosta dobro veslam i kormilarim. Pod guzicu sam stavio još četiri centimetara pjene. Ključna briga u pripremama za 65 kilometara veslanja bila je sljedeća: da guzica izdrži, da leđa izdrže, da ne bude (previše) žuljeva i da ruke ne otkažu. Lumbalna potpora, pjena za zadnjicu, karbonsko veslo, rukavice i tehnika veslanja rotacijom tijela bio je odgovor na analizu problema. Šezdesetipet kilometara ne bi trebalo biti previše, iako ni Maja ni ja nismo toliko veslali u životu. Ali krenuli smo u 10 sati, a do 19 sati, kada je počinjala noć i zabrana veslanja, imali smo 9 sati. Dakle, imali smo 9 sati za odveslati 50 kilometara. Sitnica! Planirali smo zaustavljanje uz rijeku zbog hrane i odmora. Zadnji dio, zadnjih 15 kilometara, smjelo se veslati i noću.
Smjestio sam se i počeo osluškivati čamac: težak je, odaziv je loš, karbonsko veslo je sranje za kormilarenje. Malo nas ljulja… i već je prošlo 15 sekundi do prvog brzaka. Iznenađeno sam pogledao valove ispred sebe, progutao knedlu i brzo zaključio gdje se kriju stijene i zaveslao. Ali to nije bio brzak – bio je to sustav brzaka! Lekciju sam naučio – naglavačke u vodi. Oprema je letjela, vesla su išla svojim putem, tražio sam uporište, ali rijeka je bila preduboka. Plivao sam iza kajaka i brzo shvatio da mahanje u ovoj struji nema smisla. Na trzaj sam uspio uhvatiti rub čamca i onda mašući ispod vode pronaći veslo. Nekako smo malo otplutali prema obali, gdje sam uspio pronaći uporište. Maja je također preživjela prvo tuširanje sa svom opremom u rukama.
Aha, promjena taktike: ovo sranje od čamca povrh svega ima užasno visoko težište. Stoga sam maknuo onu pjenu ispod guzice. I izgubio je potom zajedno s još nešto opreme, kad smo se sljedeći put prevrnuli izgubivši volju spašavati išta što nije obvezna oprema, neovisno koje je vrjednosti. Brzo su se mijenjali prioriteti. Dodatno smo svu bitnu opremu pričvrstili za kajak. Popeli smo se, polako išli naprijed, koliko nas je struja nosila i ljutili se što voda uopće ne otječe iz čamca! Pa, ima rupe za odvod, dovraga! Bez šale, naše su guzice cijeli taj dan bile u vodi! Vjerujem da je problem bio u meni, vjerojatno je taj brod sasvim u redu za takvu rijeku, za one koji znaju baratati njime.
S malo više adrenalina krenuo sam detaljnije promatrati rijeku. Po zanimanju sam vodar, a površinske krivulje i turbulentni tok moja su svakodnevica. U formulama. Prepoznao sam glavni tok, maticu. Vidio sam kako prolazi kroz zavoje rijeke. Vrlo sam brzo shvatio, gdje bi trebao biti mirniji tok. Nije baš miran jer je jednostavno bilo previše vode (rijeka je bila nabujala). Tanka linija između struja različitih brzina nije bila ujednačena, već se mjestimice vrtložila, a turbulencija se uglavnom zavrtjela u sporiju struju. Čamac bi se prevrnuo u tren ako ako nije bio poravnat s pravcem toka, a još i dodatno se vrtio uslijed turbulencija u drugoj osovini. Problem su predstavljali i podvodni vrtlozi. Manifestirali su se na površini kao da su na dnu izvori. Ti su izvori bili posvuda. U matici, uz rubove korita, u sredini, na brzacima, nakon brzaka. Svjedočili su kako je dno riječnog korita izrazito neravno, kako pod vodom ima stijena i kamenja. Voda je bila smeđa, potpuno mutna. Osim promjena na površini, u vodi nisam mogao vidjeti ništa.
Na snimkama iz zraka koje su fotografi snimili tijekom natjecanja, jasno se vidi crno kamenje na površini vode. Sve izgleda tako transparentno, tako očito, tako pod kontrolom. Sjedeći u čamcu, moram reći, bilo mi je jako teško primijetiti to kamenje. Istezao sam vrat koliko sam mogao, ali sam više po kretanju vode prepoznao gdje je kamenčuga preko koje se prelijevala voda i stvarala brdašce. Međutim, nisam mogao procijeniti kako će vrtlozi utjecati na čamac. Mogao sam ih vidjeti, ali nisam imao pojma kakve će biti posljedice ili što uraditi. Tako da sam nekako vozio preko svega toga i na najmanji trzaj, kad je čamac htio skrenuti u jednu ili drugu stranu, pretjerano sam korigirao smjer. S karbonskim veslom bilo je živo sranje i proklinjao sam sam sebe sto puta što sam dopustio da me nagovore da ga ponesem na utrku.
Ova rijeka je za mene bila nešto sasvim novo zbog morfologije. Nikada u životu nisam veslao rijekom na granitnoj podlozi i mogu reći kako je sve drugačije. Oblici su izraženiji, rijeka izrazitije vijuga između kamenja, samo kamenje je zaobljenije, sraslo je s rijekom i voda ljepše teče preko njega, tako da ostaje nevidljivo do posljednjeg trenutka. Stijene nisu oštre kao naš vapnenac, koji i u formi oblog kamenja još uvijek reže vodu. Još je dramatičnije bilo savijanje korita rijeke. Vapnenac ne predstavlja toliku prepreku toku i rijeka vijuga organski. Međutim, granit je otporan i lomi maticu pod kutom od 90 stupnjeva kada tok udari u stijenu, što skreće vodu udesno ili ulijevo. Ono što je meni predstavljao ekstrem, bilo je nešto normalno na ovoj rijeci. Nisam imao pojma kako čamac provući kroz te zavoje jer bi ga inercija jednostavno odnijela u stijenu. Kad sam krenuo u zavoj po mirnijem dijelu korita, nisam prošao kroz zavoj jer Maja i ja nismo imali snagu potrebnu za utjecaj na smjer kretanja. Vratilo bi nas u maticu pod lošim kutom, a onda je bilo…Jedna lijepa riječ na slovenskom postoji: kažin. In potem je bil kažin.
Obično je bilo najbolje brzak napasti u matici i zatim divlje veslati kako bi se utjecalo na smjer. Ponekad smo se uspjeli izvući i lijepo presjeći oštar zavoj, a ponekad smo se nogom luđački odgurivali od obale i jedva balansirali na preteškom čamcu s previsokim težištem. A za vrtloge nije bilo rješenja, svaki su me put iznenadili.
Još veći problem predstavljalo je granje nad rijekom. Obale su bile potpuno obrasle. U prvom dijelu rijeke, kada je korito bilo izrazito usječeno u mali kanjon, aktivno sam tražio izlaz iz rijeke. Nisam ga našao. Trstika, drača, grmlje i drveće – sve to bilje hvatalo nas je tankim prstima iznad vode i htjelo nas pomesti iz čamca. Znam namjestiti se i obraniti se od grana, Krka me naučila takvim stvarima, a i Maju sam brzo podučio, ali kod te brzine rijeke i gustoće grana, udarci su bile više puta presnažni.
Najstrašnije je bilo to što brzaci nisu išli logikom na koju sam navikao. Na svim rijekama na kojima sam veslao u životu (Krka, Kolpa i Soča) postoji mirniji dio nakon brzaka. Barem deset metara mirnije vode da se oporavite, izravnate čamac, pogledate sljedeći izazov, postavite pramac i ulovite brzinu. Ili, ako ispadneš iz čamca, da se popneš natrag u njega. Ovdje je, međutim, bio brzak za brzakom. Nisam mogao disati! A kad smo upali u vodu, nije bilo šanse da se smirimo i polako popnemo natrag. Čamac nisam mogao pogurati uz rub i uloviti se za nešto. Mirnije vode nije bilo. Uvijek sam pipao pod vodom u što da se ukopam i onda da čistom fizičkom snagom okrenem taj Titanik. To su otežavali zakačeni ruksaci koji nikako nisu htjeli izaći iz vode, nikako da probiju glazuru površine. Onda smo se tukli s veslima dok smo se penjali gore, nekako se držeći za trstiku uz obalu. Uskakao sam u kajak kao drugi i sljedeći trenutak već sam morao kormilariti, bez trenutka odmora da ulovim dah.
Ovo pišem kao veslački amater. Činjenica je da bi i Maja, iako slabija, mogla pomoći u svemu, i u veslanju i u okretanju čamca iz vode, kad bih joj znao reći što da radi. Gdje treba stajati, što držati, kako veslati. Nisam imao pojma što učiniti, a još manje što joj reći. Stoički je podnijela sve nedaće i oboje nam spasila život u trenutku kad sam ja izgubio pamet.
Okrenuli smo se treći put i struja nas je odnijela preko brzaka, zaletjeli smo se u stijenu na još jednom zavoju, gdje je voda bila najdublja. Mogao sam samo bespomoćno vrtjeti ruke. Uhvatio sam se za neku granu i osjetio deblo pod nogama. Zaustavio sam naš splav i izvukao snagu iz petnih žila da okrenem čamac. Bilo sam očajan, iscrpljen. Maja je strpljivo čekala da joj dam znak da se popne u čamac, opet sam nekako pronašao snagu i uskočio, preuzeo veslo i krenuo, ali opet nas je odnijelo u neku stijenu na zavoju, gdje sam namjerno zabio nogu u obalu. Nisam htio dalje. Nisam želio ići naprijed. Nisam mogao dalje. Počeo sam luditi. Nisam htio još jedno prevrtanje jer više nisam imao snage. Htio sam izaći, ali nisam imao gdje. Jedini put je bio dolje, gdje sam se bojao ići.
Sad kad bolje razmislim, vjerojatnost ozbiljne ozljede ili čak smrti bila je iznimno niska. Prsluci su nas držali. Nisam ni tada toliko strahovao za život koliko se bojao neuspjeha. Nisam dobro razmislio tada no podsvjesno sam znao da kad bih se opustio i pustio da sva oprema i čamac i veslo odu k vragu, struja bi nas jednostavno nosila. Nisam imao vremena točno razmisliti. Ni sada, s čašom vina u ruci, kad dobro razmislim, nemam pojma što bih onda. Što bih bez čamca sa 40 kilometara od tranzicije! Mobitel i GPS lokator bili su u ruksaku, zavezani za čamac. Ne bi mogli pozvati pomoć. Bi li plivali rijekom? Bi li izašli van i prošetali? Kamo? I šta onda? Odustati? O porazu su odlučivale sile na koje nisam mogao utjecati. Nije bilo kapaciteta mozga razraditi sva ta mučna pitanja veslajući na čamcu, no bila su negdje u pozadini. A prefrontalni korteks skupio se u klupko i cmizdrio. Maja je bila nevjerojatno kul i smirivala me. Inače nisam osoba na koju utječu riječi izvana kad sam u krizi, ali u tom trenutku logika u meni je to čula, popidzila, razbila vrata u sobi plačljivca i šamarala sve redom. Jedini put je dolje. Onda idi dolje! Svjesno sam počeo pumpati adrenalin u krv, stisnuo čeljust i stenjao kroz zube. Nekako smo prošli.
Uz rijeku smo morali četiri puta izlaziti iz vode i nositi čamac oko vodopada ili neprohodnog dijela. Ova zaustavljanja bila su spasonosna. Na prvom smo se srušili i nešto prezalogajili, dodatno se obukli, skupili volju i gurali dalje. Ti su nam izlazi bili prekrasna prilika da dođemo do daha i opustimo se na čvrstom tlu pod nogama. Tako da nam pauze koje smo planirali nisu trebale. Čamac je trebalo nositi 100 do 300 metara uokolo. Iako zamorno, bilo je osvježenje vući taj balvan. Gotovo osvetnički sam se iskaljivao na prokletom komadu plastike. Sada, kad su službeni rezultati objavljeni, mogu i ovo napisati. Imao sam toliko srca pa smo ga, unatoč svemu, pazili i nosili preko oštrog kamenja ili betona.
Možda ćete se iznenaditi nakon jadikovanja koje sam izlio na papir, no okrenuli smo se pet puta. Je li to puno ili malo? Činjenica jest da sam dopustio da me rijeka samo jednom iznenadi u novini, već sljedeći put znao sam štos. To je moje malo zadovoljstvo.
S vremenom je rijeka prešla u ravniji tok, morfologija nam je dala do znanja da će biti manje brzaka. Iako je struja još uvijek bila brza, onih pravih brzaka bilo je manje i prolazili smo ih lakše. Ili smo postali iskusni. Možda. Dugo se nismo prevrnuli sve do trenutka kada sam izgubio oštrinu i bez ikakvog razloga dopustio da me odnese u grane, opisane u uvodu, koje su nas pomele.
I tako smo ostali zaglavljeni u tom klupku vesla, udova i grana, u mjehuriću vremena, dok je voda strujala niz naša tijela.
U srednjoj smo školi prijatelj i ja posjećivali spektakularan hrast usred prekrasne livade. Penjanje i spuštanje po deblu bez grana zahtijevalo je specifičnu kombinaciju hvatova. Jednom sam izgubio ravnotežu na sredini debla, oko dva metra iznad tla. Priznajem da nisam bio potpuno trijezan (blag opis mojeg tadašnjeg psihofizičkog stanja), ali nije to bio razlog zašto je vrijeme stalo u stilu Matrixa ili Punishera. To mi se dogodilo nekoliko puta u životu, a i drugi su mi pričali o takvim iskustvima. Ukratko, padao sam unatrag i sjetio se kako je ispod hrasta polje vrlo neugodne koprive, koja se proteže oko dva metra od hrasta. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da ne upadnem u nju. Zato sam se u trenutku, kad je tijelo bilo u horizontali, odgurnuo od debla, sletio na leđa i preokrenuo unatrag u normalan stojeći položaj. Izvan polja koprive. Jedino na što sam zaboravio bio je ruksak u kojem je eksplodirao tetrapak soka. Srećom, samo je sok bio u ruksaku.
Dvadeset godina kasnije, u rijeci usred Afrike, nisam bio tako razigran. Gledao sam Maju i bio očajan. Nekoliko sati ranije, kad sam zbog one kalvarije sišao s uma, izravno sam je pitao je li ikad išla u slično ludilo, u kojem se morala predati čovjeku koji nije vladao situacijom. Za sebe mogu reći da mi je bilo strašno. Da odgovaram samo za sebe, još bi nekako išlo. Poslao svoje posljednje misli obitelji i neka se dogodi što se mora dogoditi. Međutim, još je jedna osoba ovisila o meni. Maja mi nije dala zadovoljavajući odgovor, a kasnije, nakon svega toga, nisam je više pitao jer razgovor o nekim stvarima ne stvara koristi, bolje ih je pustiti prošlosti.
Ustrajali smo u tom balončiću vremena koliko god smo mogli. Osjećao sam kako mi čamac milimetar po milimetar klizi između nogu. Taj nepraktičan, težak, neugledan komad plastike, uz koji su nas vezale sve nade, želje i uspjeh utakmice, konačno mi je skliznuo i odnijela ga je struja.
Ispustih veslo, ispustih granu, bacio sam iza Maje s druge strane i lovio tog pizduna koji je bio gladak kao sipa. Gurnuo sam prst u otvor za odvod vode, okrenuo se i zamahivao rukom što je moguće šire pod vodom u nadi da će veslo nošeno strujom upasti u moju ruku. Još nekoliko metara i osjetio sam kamenje pod nogama. Kotrljali su se, ali sam usporavao, što je pak povećavalo otpor vode. Maja, koja je također skočila za čamcem, naslonila se na njega, pa sam se opet poskliznuo. U očaju sam vikao da ne mogu sve držati, kad je taman i ona zapela između stijena i više nego svjesno nagazila. Noge su joj bile prilično potučene na kraju. Uhvatio sam se za šaš i tijelom stisnuo čamac uz obalu.
I disao.
Bili smo toliko iscrpljeni da smo se pri ulasku u čamac opet prevrnuli bez ikakvog razloga. Još jedno okretanje čamca, a ruksaci zavezani za čamac, bili su postojni i nisu dopuštali okret kajaka na pravu stranu. Nikada u životu nisam vrištao od napora. Filmski krik s iscrpljujućim naporom uvijek mi je bio idiotski. Deranjem prosipaš energiju koju, umjesto u zvuk, možeš uložiti u fizički rad, zar ne?
Nikad u životu do tada nisam vrištao od napora.
U drugom pokušaju okretanja kajaka, uspjeli smo otploviti dalje.
Uslijedila je jako zabavna plovidba ispod niskog mosta. Procijenio sam da ćemo uspjeti proći ispod njega i rekao Maji neka legne unatrag. Dodao sam – trebali bi leći niže. Most se brzo približavao i malo u panici rekao sam joj neka legne još niže. Osjetili smo betonske stupove na dlakama nosa. Majke mi – svi lektori koji će ispravljati ovaj tekst – NE DIRAJTE MI OVE RIJEČI: MAJKE MI.
I na kraju akumulacija hidroelektrane, oko petnaest kilometara veslanja. Tu mi je karbonsko veslo barem malo dobro došlo. Da ne bi bilo prelako, zadnjih pet kilometara puhao je bočni vjetar i nosio nas na obalu, dodavši nam tako barem petnaest minuta veslanja. Proteklih pedeset kilometara smo stvarno malo veslali, tako da smo bili svježi i presretni što smo malo protegnuli ruke. Završna napomena: organizatori su tražili da čamac ponesemo na nasip hidroelektrane visine oko pet metara! Maja je zamolila malo muževnijeg člana drugog tima da nosi naš čamac umjesto nje. I još malo sočnija završna napomena: organizatori su zahtijevali da čamac ponesemo na drugu stranu, na dno nasipa hiodroelektrane, preko kamenja, oko 25 metara visine nadolje. Padao je mrak pa nisu mogli dobro vidjeti što radimo s tim čamcem…
I najsočnija, najmasnija napomena za kraj: kad smo sve prepakirali, morali smo nositi kajak-torbu do šeste tranzicije udaljene tri kilometra! Dakle, sve je bilo mokro, natopljeno vodom, nosili smo tu prokletu torbu i sve i da nisam brojao korake, da nisam sto puta izmjerio udaljenost na karti, i dalje je bilo pet, a ne tri kilometara nošenja torbe koliko je organizator napisao da će biti! Dobrih sat vremena hodanja nakon sveg tog sranja s tom prokletom vrećom vode na ramenima. Hvala Maji što je izdržala sav sarkazam i cinizam koji sam izlio u tih sat vremena.
Da zaključim: mislio sam da znam nešto o veslanju, ali očito ne znam ništa. Još gore, rijeka koju su odveslali svi, i oni ništa vještiji od mene, poslala me u kut za plačljive. Ne baš hvale vrijedan uspjeh. Zapravo, ne znam što me spopalo da sada tako kukam. Uistinu, nije bilo baš tako opasno.
Doista, nije bilo opasno. Uostalom, nikome se ništa ozbiljno nije dogodilo. Nije bilo opasno. Čak ni kada nismo mogli izaći iz vode ispred slapa koji je slijedio jer je struja bila prebrza, a znakovi organizatora o nužnom izlazu na tom mjestu loše označeni. Tada sam bio u stanju otupljelosti, bez emocija, bez volje. Potpuno obamro. Nisam imao bolju ideju nego pogurati noge u vodu kao sidra nadajući se da će se za nešto zakačiti. Naime, da bih spustio težište čamca, veći dio veslanja močio sam noge preko bokova čamca.
I zapele su, između dvije stijene. Srećom. Sreća je i to da je u tom trenutku na obali bila druga ekipa. Priskočili su nam u pomoć i izvukli nas iz vodopada, na suho. Nije baš bilo opasno.
Nije bio ozbiljan problem ni nagutati se vode iz rijeke. Napio sam se rakije prije toga, a Maja je snagom volje zadržavala proljev do cilja. Druge momčadi nisu imale toliko jaku volju. Ili rakiju.
Ni hipotermija i modrice na potkoljenicama nisu opasna stvar.
Stvarno mislim da sam pretjerao tada na rijeci i da pretjerujem sada. Istina, u koritu je bilo 50 do 100 posto više vode nego što je bilo normalno. Ali to je bila samo malo nabujala rijeka. Istina, vidljivost je bila nikakva, a struja nepredvidiva. Da sam obukao neopren, sigurno ne bi bilo toliko strašno. Barem sam za dio problema sam kriv.
Nemam što dodati osim da planiram upisati tečaj veslanja na divljim vodama.