Kada razmišljam (koliko mogu) objektivno, zadovoljan sam svojim doprinosom ekipnom učinku. Mislim da sam dobro obavljao funkciju, slušao sam druge, znao sam pomoći kad je netko bio slab u nekoj situaciji. Naravno, uvijek može bolje. Mogao bih dublje proniknuti u duše svojih kolega i razumijeti ih bez riječi – ali to graniči s fantazijom. Čak i supruzi moram reći što me muči, jer mi ne može čitati misli. Ni godine poznanstva ne bi pomogle, stoga ekipa naprosto mora komunicirati. S obzirom na našu kratku zajedničku povijest, dobro smo prošli. Od početka je bilo jasno kako će naši odnosi biti podložni improvizaciji na licu mjesta, kad se suočimo s poteškoćama. Ionako nije moguće predvidjeti probleme. Koncept pustolovne utrke pobrine se da budete iznenađeni.
Unatoč mojoj procjeni kako sam dobar član tima, u jednom trenutku, na kraju treće etape, neposredno prije treće tranzicije, nešto prije ponoći druge večeri, pao sam na ispitu.
U zadnjih 12 sati dogodilo se puno detalja koji su se nadovezivali i koji su gradirali situaciju i naš odnos. Ostat ću vjeran dosadašnjem principu – zadržat ću se na opisivanju mojih radnji iz mog vidika. Dakle, da rezimiram: dok sam bacao ruksak preko ograde, primijetio sam da mi nedostaje jedan štap za hodanje.
Na trenutak sam bio nesiguran, vratiti se po štap ili ne, ali mi je Marin dao podršku rekavši kako ne trebam tek tako ostaviti 100 eura jer štap ne može biti daleko. Složio sam se. Mahnuo sam rukom u smjeru ceste prema tranziciji i rekao kako je na kilometar i pol i neka krenu, a ja ću dotrčati za njima.
Odvojite trenutak i razmislite o ovom činu.
Otvorite prethodni tekst i osvježite sjećanje na sve što se do tada događalo i u kakvom smo stanju bili. Uzmite u obzir i doba dana, odnosno, bila je noć.
Potrčao sam natrag niz korito. Štap je visio na grmu. Svi su troje prošli pokraj štapa i mrtvi umorni, nisu ga primijetili. Nema veze, drago mi je što sam ga našao. Potrčao sam natrag na cestu i prema tranziciji. Asfaltom i noću. Nisko grmlje uz cestu, crno nebo bez zvijezda i Mjesec iznad mene. Snizio sam svjetlost lampe na minimum kako bih vidom mogao prodrijeti kroz noć i možda vidjeti svjetla mog tima ispred sebe. Slušao sam udarce potplata o asfalt, otkucaje srca i zrak kako putuje kroz dušnik. Svijet se sveo na moje tijelo usred ničega. Vidio sam odbljesak kontrolne točke desno. Aha, sljedeća etapa očito vodi tuda, zaključio sam. Potrčao sam naprijed, do ulaza u neki turistički OPG gdje je bila tranzicija. Nigdje nikoga. Malo dalje su se odvajali putovi koji idu prema poljima. Vidio sam neke poljoprivredne strojeve. Desno u daljini vidio sam prigušena svjetla, tamo je tranzicija. Trebalo mi je vremena pronaći prostor gdje se registrira natjecatelje. Slutnja koja je rasla zadnji kilometar grčila mi je želudac. Pogledao sam kontrolorku i pitao: tim 81? Pogledala me zbunjeno i suosjećajući rekla kako ih nema.
Očekivao sam te riječi, ali nada posljednja umire. Svijet se zavrtio oko mene. U glavi mi je bubnjalo u potrazi za rješenjem, u potrazi za odgovorom na ovaj problem, u preigravanju mogućih scenarija. Najvjerojatniji je bio: kad su vidjeli onu kontrolnu točku uz cestu, mislili su da je tu tranzicija i skrenuli su u polja. Potrčao sam natrag, skrenuo u polja i dozivao ih. Ništa. Možda smo se negdje mimoišli? Vratio sam se na tranziciju. Nisam ih našao. Drugi scenarij bio je: jesu li išli oko kompleksa da pokupe zadnju kontrolu i uđu u tranziciju iz “pravog” smjera kao drugi timovi? Odjurio sam niz križanja koje sam ranije primijetio i napravio krug oko imanja. Nisam ih našao. Možda smo se i ovaj put mimoišli? Trčao sam natrag – ponovo ih nisam našao, nisu ušli u tranziciju. Svijet mi se srušio. Marin je imao rezervne karte, ali sumnjam da bi ih uspio koristiti u toj situaciji. Svjetla su im se gasila. Jedina opcija im je GPS i slanje signala u pomoć. U redu. Onda će biti dobro. Misao da njihova sudbina nije potpuno u mojim rukama malo me umirila. Teret mi je pao s leđa. Svaka želja, svaka nada, svaki cilj, sve je stalo. Udahnuo sam i polako, potpuno obamro, krenuo natrag niz cestu. Bio sam svjestan da se svijet nastavlja vrtjeti. Zvijezde su nastavile sjati. Moja trauma je zapravo tako mala, u biti nebitna. Što bude, bit će. Hodao sam cestom i prihvaćao sudbinu jer sam se sjetio zadnje mogućnosti koja se mogla dogoditi, zbog koje se nismo sreli. Posljednji scenarij, za koji sam odmah shvatio da je najvjerojatnije točan bio jest: tamo gdje sam ih ostavio, kad su prešli ogradu, išli su cestom u pogrešnom smjeru.
Hodao sam umjereno brzo cestom i promatrao noć. Što bude, bit će. Onda sam primjetio svjetla, pokraj svjetala automobil. Ah, pozvali su pomoć. U redu. Tako to mora biti. Ovako ćemo platiti moju glupost. Auto je došlo do mene, nisam razumio što mi vozač želi reći – mahnuo sam mu, zanimala su me svjetla malo dalje niz cestu. Kad sam prepoznao da su to oni, val olakšanja bio je toliko jak da sam ostao bez daha. Trebao mi je trenutak da dođem k sebi. Tomas i Maja bili su potpuno iscrpljeni. Nisu zvali pomoć. Kad su shvatili da idu u krivom smjeru, okrenuli su se. A Marin se tamo srušio i potom prihvatio prijevoz organizatora koji je tamo slučajno prolazio.
Da ne bude zabune, nisam u potpunosti kriv za ovaj incident “zaslužan” sam za svoj dio, koji nije mali.
Ali ponosan sam na nastavak. Kad smo išli prema tranziciji, situacija mi je bila kristalno jasna, razumio sam sve i svakoga. Znao sam što moramo učiniti. Mirno sam i strpljivo prekidao razne priče koje su mi pričali (jedan, drugi, treća) jednostavnim riječima. Ne, danas ne govorimo o onome što je bilo. Danas ne donosimo odluke. Danas se fokusiramo na osobne potrebe: WC, tuš, hrana i spavanje. Spavat ćemo do jutra. Bez budilice, osobne potrebe su jedini prioritet. Kupio sam hranu, skuhao čaj, kupio pivo za Marina, izborio nam jogije, razmotao nam vreće za spavanje, podijelio svima sve što sam mogao, rekao gdje tko spava. U međuvremenu sam se sredio i prvi otišao spavati.
Probudilo me jutro. Igora Dorotića, koji je bio sudac na utakmici, zanimalo je što je s momčadi zemljaka. Opisao sam mu zadnjih 12 sati i razumio je. S ostalim sucima smo razjasnili da se naša komedija dogodila kilometar i pol od tranzicije i iako se Marin vozio, nije sve to skupa bilo toliko značajno da bi nas zbog toga diskvalificirali, jer ipak nije to nikakva pomoć u odnosu na sve što smo prošli. Probudila se i moja ekipa. Donio sam kavu i čaj, polako smo se budili. Osjećao sam se dobro, vidio sam i svježinu na licima drugih. No, Marin i Tomas rekli su da ne idu dalje.
Nije tako lako kao što zvuči, niti je priča kratka kao te tri riječi. O volji, upornosti i motivu pisao sam u svojem prvom tekstu, u uvodu o ovoj putešestviji.
Stoga, nadao sam se drugačijem njihovom odgovoru.
Maja je rekla da bi išla dalje. Mislim da je bila malo zabrinuta i mislim da joj je laknulo kad sam bez trunke oklijevanja rekao da i ja idem dalje. Svakako veslanje želim doživjeti, a potom ću vidjeti, dodao sam. No, u podsvjesti, odluka mi je bila jasnija i čvršća.
Rekao sam, idem dalje.
Prije pet mjeseci, negdje krajem svibnja, odluka o odlasku u Afriku postala je stvarna. Ljetni mjeseci nisu bili laki za momčad. Dogodilo se nekoliko preokreta, nismo se uspjeli sresti i biti zajedno onoliko puta koliko smo željeli. Pogotovo Marin, koji je bio novi u momčadi. Uspio sam s njim odraditi nekoliko treninga kako bih ga osjetio. Laknulo mi je kad sam shvatio da je odličan dečko.
Događaji odnosno problemi u ekipi nisu dolazili od mene, događali su se drugima jer to je jednostavno život. Svi smo zaposleni, imamo obitelji. Uostalom, sudbinu je šteko kontrolirati. Dopisivali smo se grupno i međusobno se informirali. Ako sam mogao, pomogao bih, ali više od prijateljske riječi, savjeta ili informacije zapravo i nisam mogao. Tako sam na neki način izdaleka promatrao razne preokrete. I razmišljao. Malo me iznenadilo kad sam shvatio koliko je mogućnosti da se ekipa raspadne. Ekipa je vrlo ranjiva. Čine je četiri osobe. Jednoj se dogodi nešto kritično i ekipa se raspadne. Mihovil, nesuđeni partner, takav je primjer. Prvotno je trebao ići s nama, no u lipnju ga je na treningu na biciklu udarilo auto i slomilo mu ključnu kost. Potpuno nesvakidašnji »zgoditak« i priča. I drugima su se dogodile neke priče, zbog kojih je jasno koliko je ekipa ranjiva. Ako se želimo ozbiljno baviti ovim sportom, smisleno je imati rezervnog člana u pripravnosti, da uskoči. No, dok god ne postanemo profesionalci, to je malo vjerojatno. Do tada, jedini alat za kompenzaciju problema koje imamo, nemjerljiva je odlučnost.
Bilo mi je jako žao Mihovila, a traženje drugog člana tima za takav pothvat bio je dodatan stres. Onda smo, hvala Bogu, našli Marina.
Tim je ranjiv. I iako je potrebno misliti na tim i raditi za tim, ipak svatko ima svoj život. Tijekom mjeseci takvih i onakvih poteškoća u ekipi, kako smo prolazili dileme, šta nam je činiti… u tim razdobljima nesigurnosti shvatio sam – ne želim živjeti u limbu, želim jasnu sliku ispred sebe. Tu odluku mora prihvatiti svatko za sebe, neovisno o ekipi. Moja je odluka je glasila: idem u Afriku. Avionske karte su kupljene, apartman rezerviran. Idem na utrku. Ako treba, naći ću ekipu ili ću ići sam. Proći ću stazu.
Idem dalje.
Medutim, ljeti nisam zvučao tako odlučno. Držao sam brige u sebi, samo je nekoliko osoba primijetio moje duhovno stanje. Kao što sam opisao, moja taktika varanja samoga sebe bila je – korak po korak. I na utrci sam odvojio svoju unutarnju duhovnu srž od ljušture, čija je svrha kontakt sa svijetom. Svijet je opasan. Može utjecati na dušu, ali u isto vrijeme duša može utjecati na svijet na nepredvidive načine. Potrebna je određena doza taktike: filtrirati informacije, izolirati strahove, djelovati tako da što pozitivnije utječemo na druge. Umijeće je zavarati se, a u isto vrijeme prema vani zvučati suvereno. Većina ljudi laže sama sebi. Ali teško je lagati samoga sebe kad znaš da lažeš. Negdje u tekstu sam napisao: samo da još ovu etapu odradim, a onda mogu i odustati. Ovo drugo zapravo nikada nije bila opcija.
I tako sam Maji rekao, da želim doživjeti veslanje, za dalje ću vidjeti. Opuštene riječi, pune radoznalosti i radosti, bile su dio tog trenutka. Bili smo svježi nakon kvalitetne pauze – prije spavanja dobro sam se nahranio i odmah ujutro pojeo još tri obroka. Zadovoljno smo se spakirali i krenuli na veslanje.
Na sedmoj tranziciji više nije bilo tako lako ustati kao prije, nakon samo dva sata sna. Novi početak noći, osma etapa, treking. Prva kontrolna točka bila je vrlo zahtjevna, opet zbog noći. Danju bi kilometrima daleko mogao vidjeti pravu dolinu koju sam morao pogoditi noću orijentirajući nas azimutom četiri kilokmetara. Noću sam imao samo vizualizaciju. I to je bilo dovoljno.
U zoru smo se spuštali s brda. Nijanse su se prelijevle od crvene, preko ružičaste do savanski žute. Pred nama je bila ogromna ravnica, naizgled puno šira od Ljubljanskog Barja, daleko na horizontu brda. Procijenio sam kako je to planinski lanac koji ćemo morati prijeći biciklom na sljedećoj, devetoj etapi. Procijenio sam da su brda udaljena oko sto kilometara, iza njih mora biti more. Podijelio sam tu misao s Majom i pitao je koliko misli da ima kilometara do tih vrhova. Rekla je oko četrtedeset. Četrdeset? Izvukao sam cijeli set karata za osmu treking etapu i pregledao ih. Hm, sljedeća tranzicija bila je s druge strane tih brda. Drugim riječima, moramo ih prijeći, i to danas. Puno sam puta upotrijebio riječ zapanjen. Dodajem još i fasciniran, i … sretan.
Na sljedeći orijentacijski izazov naletio sam tijekom dana. Konačno! Nije bilo te sile koja bi me spriječila da idem ravno kao ptica, ili još bolje rečeno, kao metak. Priznajem, malo sam zakomplicirao situaciju na jednoj dionici kroz neko grmlje. Razumio sam stres koji sam izazvao Maji pa sam joj pomogao da preživi. Nakon deset kilometara pustinjskog kamenja koje je »nježno« masiralo stopala, sažalio sam se nad njezinim nogama pa sam ipak odlučio nastaviti putem. Do tada sam dobio svoje, sada možemo opet pratiti linije ograda i zavoje staze umjesto kompas.
Kilometri su se vrtjeli i psihički smo malo posrtali. Odgovor na izazov predložila je Maja. Nakon testiranja različitih kombinacija, složili smo se da nam odgovaraju dvije minute trčanja i tri minute hodanja. Bilo je predivno. Kilometri su se nizali.
Prošli smo neku kolibu iz koje nas je pozvao crnac koji je utrčao unutra. Pojavio se i bijelac, natjecatelj. Zbunjeno smo se gledali dok nam nije objasnio kako su se uvukli u hlad kolibe i čekali spasitelje – njegov tim je, naime, dobio sunčanicu. Crnac je mislio da smo mi njihovi spasitelji. Od srca smo jedni drugima poželjeli sreću.
Na horizontu su se pojavile siluete, a mi smo im se brzo približavali. Bio je to tim od tri vidno iscrpljena muškaraca. Vucarali su se. Igrom slučaja, sustigli smo ih točno u trenutku kada su počele naše dvije minute trčanja, pa smo ih pozdravili u trku i do isteka druge minute trčanja nestali smo iza valova kamene pustinje i grmlja. I oni su nas pozdravili. Teško je opisati emocije koje sam osjetio u njihovim glasovima. Zamislite ih sami. Zamislite svoje stanje nakon četiri dana neprekidnog kretanja, na 35 stupnjeva u pustinji, na suncu. Možda ste dehidrirali, a definitivno ste iscrpljeni. Daleko u daljini, daleko vidite brdo koje morate prijeći. Možete li zamisliti? A onda vas prestigne natjecatelj koji trči.
Da, osjećao sam se dobro tada, a osjećam se i sada jako dobro. Osjećao sam se kao u filmu Mad Max. Iznad nas Sunce peče, a oko nas surova stvarnost, polumrtvi ljudi. Olupina automobila iza ugla nije me iznenadila. Srećom, moj je motor bio V8 s punim spremnikom goriva, a moglo je biti i drugačije. No, još uvijek bi bio film.
Filmske scene na svakom koraku. Sve fantazije, vizije, sva maštanja u mom životu našla su svoju scenu u nekom trenutku ove utrke, pa su ti davno zaboravljeni osjećaji potekli iz ne znam kojeg kutka mi mozga. Suverenost Indijanaca, žestina automobilskih utrka, samopouzdanje kauboja, noćne more samoće u noći, potraga za izgubljenim gradom, opasnosti džungle – priroda i iscrpljenost nudili su sve.
Prijelaz preko spomenutih brda bio je vrhunac tog zahtjevnog trekinga. Silazak je bio bitno zahtijevniji od uspona jer je umor eksponencijalno rastao. Posljednji kilometri do tranzicije, kao i uvijek, vukli su se u nedogled. Osma tranzicija nije bila rutina, morali smo sanirati sve veće fizičke probleme. Krenule su ozbiljnije ozljede, glava više nije čvrsto držala uzde svijesti. Maja je trebala sat vremena sna, a ja sam za to vrijeme pripremio bicikle i karte. Plan je bio odmoriti se u kolibi na sljedećem brdu, ali više nismo bili posve suvereni u svojoj odluci. Nakon konzultacija, unatoč svemu, nastavili smo planski.
Već sam opisao biciklističku etapu, pa ću okrenuti vrijeme 19 sati unaprijed. Tomislav nas je došao pozdraviti prije zadnje tranzicije. Bilo je lijepo vidjeti poznato lice. Svaka podrška je dobrodošla. Približavajući se tranziciji u primorskom gradu, teren se također potpuno promijenio. Prešli smo nekoliko planinskih lanaca preko pustinje i spustili se u obalnu ravnicu punu intenzivnog ratarstva i vjetroelektrana. Civilizacija je izgledala nevjerojatno odbojna.
Do tog trenutka doživljavao sam neku vrstu katarze. Treći dan, na tranziciji, Dorotić mi je prenio pozdrave supruge, a njoj je poslao moju video poruku. Hvala mu na tome! Takvi trenuci emocionalne potpore vrijede zlata. Dok me snimao za tu poruku, s ja prenosio Vedrani kako sam, slomio sam se. U cilju, kad sam čuo njezin glas na telefonu, slomio sam se ponovo. Ali i jedan i drugi moment bili su svojevrsni početak i kraj vala emocija koje sam proživio u ovoj utrci. Tijekom četvrtog dana zapljusnuli su me valovi ludih emocija koje sam pokušao opisati u prethodnim tekstovima. Ne pada mi na pamet neki novi opis tog stanja pa neću ni pokušavati. Surfao sam na tim valovima, potpuno sam se prepustio i samo uživao. Razmišljao sam kako će ovo završiti? Kako ću se vratiti u stvarnost? Znao sam da će ulazak u cilj biti svojevrstan šok i zbunjenost. Mentalno sam tranzicije i kilometre povezao s katarzom, odbrojavao sam ih. Slatkoća i gorčina u isto vrijeme. Završne korake katarze planirao sam za posljednju, treking etapu. Tako sam i ušao u zadnju tranziciju, u stanju iščekivanja i mira. Nije više bilo mjesta za strategiju – korak po korak. Više nije bilo potrebe za – samo da još ovu etapu prođem. Ostalo mi je samo 35 kilometra trekinga, 35 kilometara mog sporta. Bio sam motiviran ulaskom u tranziciju, jeo sam motiviran, otišao sam motiviran u krevet, ustao sam motiviran i pakirao sam se prokleto motivirano.
Maja nije cvala, blag je to opis njezinog stanja. Ali njezina je volja bila dva puta veća od moje. Ne sjećam se točno kada sam joj zalijepio stopala selotejpom neimajući gips. Već danima smo praznili tube raznih krema. Zadnja dva dana imao sam spontano krvarenje iz nosa, vjerojatno zbog iritacije od suhog pustinjskog zraka i pijeska u vjetru koji je izbrusio sluznicu. Maja je izgorjela od sunca i imala je iritaciju kože na svim pregibima. Mene je svako malo mučio osip na leđima pa sam povremeno nosio ruksak na prsima. Nakon ARC iskustva, kada me izrazito svrbilo, Vedrana me opremila posebnom kremom koja je srećom djelovala i pomogla mi kod tog problema (nakon lektoriranja, dermatologija je njezina druga strast). Ruke su mi natekle i prsti me više nisu slušali. Majini dijelovi tijela slušali su samo još izričitu naredbu mozga. Gledao sam je kako ustaje, hoda, pakira ruksak. Jako dobro poznajem to stanje, iskusio sam to više puta u životu – kada se na svaki pokret moraš beskrajno koncentrirati. Kad tijelo želi drugačije od glave. Meni su usne postale otvorena rana od pijeska, nikakva krema više nije pomogala. Danima nisam osjećao prste na nogama.
No, volja je bila jača nego na startu. Zaspao sam mirno i s užitkom, iako mi je bilo hladno kao psu. Dva sata sna! Zadnji put na ovoj utrci. Kada ću, ako ikada, opet imati priliku ovako spavati! Probudio sam se prema satnici, baš kako sam i planirao, bez budilice. Malo me tjerala hladnoća, malo iščekivanje. Ambiciozno sam pakirao i posljednji put predao timsku kutiju i kutiju s biciklima. Svaka radnja bila je za mene korak prema katarzi, sve je išlo u jednom smjeru, prema jednom cilju. I dalje sam uživao u putovanju, ali odredište se pojavilo na horizontu. Jedva sam čekao krenuti u posljednji boj, u noć! Treking uz obalu Indijskog oceana! Prilikom precrtavanja kontrola organizator me upozorio da timovi imaju problem s kontrolom broj 74. Pažljivo sam slušao, no nisam si mogao pomoći, a da ne planiram završiti treking za pet sati. Naposljetku, ipak je to treking! Pobjednici, Šveđani, za tu su etapu trebali 10 sati! A rekord do te kontrole postavio je jedan tim za 8 sati. Majino malo sporije pakiranje podsjetilo me da sam još uvijek u timu koji je brz koliko i najsporiji član. Ali, i ona je već mislima vidjela cilj, zadnja dva dana vizualizirala je kćer koja ju je čekala u cilju. Krenuli smo u kolotečinu, kombinacijom dvije plus tri minute kretanja, kao i dva dana prije. Prokušanim receptom.
Ali kako se kaže, utrka nije gotova do zadnjeg pedalja staze. I dok je zvjezdana pozadina Indijskog oceana bila povijesno romantična, bio je tamo i misaoni orah ili dva koja sam morao slomiti. Organizator je imao ideju da na tom terenu, koji je bio vrlo pogodan za tehnički zahtijevniju navigaciju, pripremi upravo takvu – tehnički zahtijevniju navigaciju. Fino, lijepo i zgodno kad bi nam dao odgovarajuću kartu! Ne znam koja je bila njegova ideja. Čuo sam izjave da je dok je gledao na GPS-u u cilju kako se ekipe gube, sve do jedne, da je bio nezainteresiran oko toga. Nije imao namjeru nikome ništa olakšati, čak ni nakon što je borba za postolje odavno završila. Nije nam želio omogućiti lijepo iskustvo s utakmice jer je imao ideju da uvjeti budu isti za sve. Očito nikad nije bio na orijentacijskoj utakmici i ne razumije da »bingo« onemogućuje jednake uvjete za sve. Ako na stazi odlučuje sreća, onda utrka više nije fer. A to se protivi pravilima navigacije, gdje bi svi trebali imati iste uvjete.
Na drugoj kontroli tog trekinga imao sam manjih problema sa shvaćanjem karte. Danju bi bilo lako, ali noću nisam vidio ništa korisno za triangulaciju. Putovi u prirodi i putovi na karti bile su dvije različite slike. Susreli smo još jedan izgubljeniji par. Dijeljenje informacija o tome što je svaki tim do tog trenutka vidio stvorilo je sliku situacije i zajedno smo pronašli kontrolu. Nastavio sam pametniji i dalje ispravno birao putove i prolaze. Za sudbonosnu kontrolu 74-u, prema sadržaju karte osjetio sam očekivanje organizatora da prijeđemo pustinju azimutom četiri kilometara. Međutim: Majino koljeno počelo je otkazivati i pješčane dine više nisu bile tako romantične kao šest dana ranije. Hvatanje grebena dina da se održi visina jedna je stvar, a azimut gore-dolje preko pješčanih valova sasvim je druga. Kontrola je stajala na rubu vegetacije usred dina, što god to značilo. Unatoč svemu tome, unatoč Majinoj muci, unatoč nejasnoj točki napada, unatoč energiji koju bih potrošio da prijeđem te dine…vjerujte, išao bih ravno, htio sam ići ravno, ali bila je mrkla noć i nisam bio toliko samouvjeren. Da se opravdam: apsolutno nijedna ekipa koja je došla na tu dionicu nije išla ravno.
Svi smo išli naokolo, a to organizator nije očekivao. A varijanta okolo bila je na karti pogotovo loše ucrtana. Da opišem teren: bila je to kombinacija polja pješčanih dina i polja vrlo gustog grmlja. Barem nije bilo trnja. No, kad sam na nekoliko mjesta pokušao silom prijeći preko tog grmlja, nisam uspio. Ne znam koliko me poznajete, samo se nadam da vam nešto govori činjenica kako nisam uspio proći kroz to grmlje. Prolaze kroz gustiš od dine do dine pronalazili smo što uz pomoć sreće, što pomoću intuicije. Prolazi su bili nevidljivi. Ponekad su tragovi drugih timova pomogli, ponekad ne – jer toliko se timova izgubilo, da je bilo previše tragova. Uspio sam se jako približiti kontroli, a kad tamo, ostao je samo još jedan problem koji nikako nisam mogao odgonetnuti. Posljednji prolaz do kontrolne točke vodio je kroz jezero. Ponavljam: kroz jezero. JEDINI PROLAZ KROZ GRMLJE BIO JE KROZ JEZERO! KOJE NIJE BILO UCRTANO NA KARTI! NA KARTI JE BILA UCRTANA PUSTINJA! ZNATE LI KAKO JE BILA NACRTANA PUSTINJA? KAO BJELI, PRAZAN KOMAD PAPIRA, BEZ IZOHIPSI! BUDUĆI DA SE DINE POMIČU, IZOHIPSE NISU FIKSNE, STOGA, JEDNOSTAVNO, NISU NACRTANE! I budući da je kišilo proteklih nekoliko mjeseci, sve depresije među dinama postale su jezera.
Kontrolirao sam se. Stvarno sam se kontrolirao. Gledajte, ja u takvim slučajevima odustajem. Ako kontrola ne stoji točno, nastavljam stazom, ne tražim kontrolu (a kontrola nije stajala točno – to su dokazali drugi timovi organizatoru u cilju pomoću GPS traga). Ako je karta loša, ljut sam (a karta je bila loša – jesam li spomenuo kako je pustinja »nacrtana« kao prazan komad papira?). Ako je oboje, odustajem. Jer princip je princip. Nikad u životu nisam požalio kad sam na utrci odustao zbog tog principa. Ali ovaj sam put bio u timu i samo zbog Maje sam se trudio. Nakon svih pokušaja, izveo sam posljednju, najluđu ideju.
Spiralnom tehnikom. Vodila me oko tri kilomera kroz susjednu pustinju. Ovaj sam put našao kontrolu bez problema. No, duša mi nije dala mira, morao sam se vratiti kroz „pravi“ prolaz. i vidjeti gdje bih trebao ići na kontrolu. Eto kako: najprije spust u dolinicu, koja se pretvorila u jarak gdje me grane okružiše i potpuno prekriše nebo pa sve dublje i dublje u vodu, a kad sam odgurnuo zid grana, do prsa u vodi, našao sam se usred zaraslog jezera, koje sam prije zaobilazio.
Eto.
Tijekom tih zabavnih poteškoća, naravno, rasplinule se ideje o brzom završetku utrke. Ali nismo se opterećivali. Nije bilo važno. Ući ćemo u cilj nekoliko sati kasnije, nije neka razlika. Ambicija nekakvog dokazivanja kod ulaska u cilj ionako je bila šuplja iznutra, a izvana nije ni postojala, kako se kaže. Dok smo čeprkali po onom grmlju izašlo je sunce, drago mi je da smo odvojili pet minuta da se popnemo na vrh i s pješčane dine promatramo obalu Južne Afrike i izlazak sunca. Detalji koji hrane dušu i umiruju. Nijanse koje čine razliku.
Išli smo naprijed prilično polako, uglavnom sam pratio tragove u pijesku. Samo tamo gdje su očito prethodni timovi birali različiti put razmislio sam čiji ću trag pratiti. Kontrolu za kontrolom, napredovali smo. Bilo je još detalja na kojima smo tražili prolaze ili sakrivenu kontrolu, ali… osjećao se kraj koji se bliži … Na obali je bilo sve više šetača ili rekreativaca, svi su znali za utakmicu, svi su nam čestitali i bodrili nas. Proteste različitih dijelova tijela timski smo rješavali. Svjetionik na rubu naselja, poznata pješčana plaža na kojoj smo se zezali tjedan dana ranije, bili u viđene kulise. Korak po korak, stigli smo do odmarališta. Navijača je bilo sve više. Vidjeli smo zastave u daljini – zadnja kontrolna točka na kojoj počinje ciljni koridor. Vrijeme se oteglo zadnjih nekoliko sati, bilo mi je dosta, htio sam da završi, ali istovremeno sam bio tužan jer je kraj iza ugla.
Pišem ove riječi i zato da sve još jednom proživim. Djelomično, ovo je moj pokušaj da sve zapržim u sjećanje. I sad kad se samo sjetim tih koraka, te zadnje ulice… kao da je preda mnom. I zbunjenost, kamo točno moramo ići, zadnje stepenice do pozornice i mala svečanost koju nam je organizator priredio… Kad se sjetim Marinove sreće, čestitki Igora, Tomasa, Maje Urban i Kale… Odveli su nas do kauča gdje nas je čekala manja gozba i gdje smo Maja i ja konačno shvatili da je gotovo… Preplavljuju me gorko-slatki osjećaji…
Ne preostaje mi drugo nego da napišem:
EPILOG.