Nepoznate konstelacije ili krave znaju
Sada kada znate naslov ovog djela i upućeni ste u interne informacije te razumijete sva skrivena značenja, ne preostaje mi puno toga za reći.
Počastili ste me lijepim komentarima u ovom razdoblju objava. Dali ste mi do znanja kako ste fascinirani i kako ste osjetili ideju koju prenosim. Hvala vam! U mladosti sam pisao zbog samog pisanja i uživanja u stvaranju. Ovaj put me motivirala želja da sve podijelim s vama. A životno mi je iskustvo i to što sam dio orijentacijske scene u Sloveniji. Prije 20 godina bili smo neiskusni. Tada smo shvatili da nam nedostaje znanja iz svijeta, iskustva od elitnih tzv. elite, najjače kategorije u orijentacijskom trčanju. Osjećao sam se privilegiranim što sam i sam stjecao nova znanja i bio sam počašćen što sam znanje mogao prenijeti našoj zajednici. To i jest poanta: obogatiti sebe i ljude oko sebe. Slovenska orijentacijska scena sada je svjetlosnu godinu od okolnosti u kojima sam se ja razvijao. Nadam se da sam bio jedan djelić u mozaiku mnogih koji su to omogućili. Nadam se da će tako biti i s pustolovnom scenom.
Sretan sam što sam trčao za prvu hrvatsku ekipu na Svjetskom prvenstvu. Živim u Zagrebu već 12 godina i država, a još više ljudi, uvukli su mi se pod kožu. Drago mi je da su pravila pustolovne utrke omogućila da u reprezentaciji hrvatske nastupa i državljanin druge zemlje. Pravilo je sasvim praktično: nije lako sastaviti ekipu za takvu utrku. Ponosan sam što sam pomogao hrvatskom timu, na koncu prepolovljenom, da završi stazu. Manjkale su nam četiri kontrole, no zbog toga staza nam nije bila ni lakša, ni kraća. Posebno sam bio sretan kada sam od organizatora dobio dres sa slovenskim grbom i kada sam na otvorenju i u cilju primio u ruke slovensku zastavu. Svaki put mi je bilo jako toplo u srcu. Obje su se strane mog života lijepo ispreplele.
Ponavljam odlomak koji sam napisao u prvom tekstu, možda ćete ga sada malo drugačije shvatiti: »Zabava počinje u glavi i ostaje tamo, ako glava to želi. Iako je to timski napor, svaki pojedinac mora pristupiti timu s vlastitom voljom, motivacijom, izdržljivošću i osobnom taktikom kako svladati sve navedene poteškoće. Međutim, ne mora ih svladati sam. Tim će mu pomoći. Tim je tu u najtamnijoj noći, na najvjetrovitijem vrhu, na najopasnijem brzaku. Tim će pomoći sve dok pojedinac ima volje. Tim je toliko snažan. Zajedno može prevladati sve. Ali tako krhak. Bez volje jednog člana, raspada se. A ja voljan, spreman na krv, na suze.«
O statistici: po vremenu dolaska u cilj Maja i ja smo 24-ti od 109 timova (nadodajem kako je šest bolje plasiranih timova, završilo utrku bez ženskog člana). Prešli smo 983 kilometara u šest dana i 23 sata, spavali smo 16 sati (ako ne računam ono spavanje u hodu) i nekoliko puta po 15 minuta za ljepotu. U službenom poretku ispred nas su sve ekipe u kojima je odustalo manje članova, sve ekipe čiji su članovi odustali kasnije (kasnije od treće tranzicije), sve ekipe s više obiđenih kontrola i sve ekipe s boljim vremenom. Tako da smo u konačnom poretku na 90-om mjestu.
Dio statistike je i to da nismo imali ozbiljnih nesreća ili kvarova, a mnoge ekipe ih jesu imale. Mnogi su imali takav ili onakav problem. Padovi, ozljede, uganuća, sunčanica ili druge bolesti, kvarovi na opremi, pogotovo na biciklima, sve je to dio priče. Mi, odnosno kasnije nas dvoje, imali smo sreće. Samo jednom je Maja imala manjih problema sa stražnjim lančanicima na bicikli koji su se zavrtjeli u prazno pa je preletjela volan. Imala je malu glavobolju, za nju ništa strašno. Do kraja biciklističke etape prestalo ju je boljeti. Što bi se dogodilo da smo trebali popraviti bicikle? Tko zna! Srećom, nismo. Na kraju, u svakom uspjehu postoji i faktor sreće.
Kao što sam opisao, sreća u nesreći za mene je i to što se Marin pridružio ekipi. Naime, u životnom razdoblju kada je, kako se izrazio jedan kolega:„ Vrtić i škola naše djece jedina prilika za stvaranje novih osobnih poznanstava“, stjecanje novog prijatelja je neprocjenjivo. Uz sve to, otkrio mi je par tajni kako ispeći pravi odrezak. Što je bolje od toga?
Hvala Tomasu i Maji na inicijativi i formiranju tima, sponzorima i još veća hvala Tomasu, Maji i Marinu što su pronašli sponzore! Hvala svima na podršci, Mojci i Valteru na kutijama za bicikle, Vedrani na razmijevanju, djeci što su podnijela moje odsustvo, Dorotiću – hvala na svemu! Vama koji čitate ove riječi.
Uskoro ću prestati pisati, a s tim će završiti i repriza mojeg putovanja. Dogodilo mi se nekoliko puta u životu da sam dva puta u nekoliko dana pogledao isti film u kinu. Repriza mi je uvijek bila zanimljiva, uvijek sam film doživio drugačije negoli kod prvog gledanja.
Ovo putovanje kroz sjećanje bilo je nova katarza. Pomoćnica glavne lektorice ovih tekstova, moja punica, rekla je da se kroz poglavlja vidi promjena. Početno sam pisao iskustveno, s naglaskom na činjenice, podatake, a kasnije se unosim filzofski, posebice kako se utrka udaljuje u sjećanju mi i vremenu. U vremenu koje stvara prostor za razmišljanje. Poput obale koja se udaljava dok je promatramo s palube. Poput ravnice JAR-a, prošarane okruglim poljima, rudnicima i ogradama, ravnice koja se smanjuje dok avion uzlijeće i polako nestaje pod sve gušćim oblacima.
Na kraju, evo i odlomka koji sam osmislio na početku pisanja. Bio je previše činjeničan, previše faktografski i previše osoban da bih ga ranije objavio. Morao sam napisati 32-je stranice da bih se usudio to učiniti. Sada ćete možda razumijeti.
Kroz dane napredovanja, duša se stopila s ljuskom. Um je postao izrazito jasan, misli tako predivno jednostavne. Krv je bila gusta od hormona, a emocije kristalno jasne. Kipjele su iz srži, iz unutrašnjosti, a ljuska koja ih uvijek filtrira nije imala potrebu bilo za kakvom kontrolom, nadzorom ili glumom. Jer u okolini nije bilo ničega. Ničega što bi zahtijevalo proračunatost, taktičnost ili utjecaj. Duša je bila u izravnom kontaktu sa suncem i s pijeskom. Znoj i vjetar dražili su vrhove živaca. Kao da sam bez kože. Osjećao sam se potpuno izloženo. Kad se taj osjećaj počeo stvarati u meni, tijekom dana i noći, bio sam iskreno zbunjen i pomalo nervozan. Ali brzo sam shvatio da će biti najjednostavnije, a ujedno i prekrasno iskustvo, da se jednostavno prepustim, da se ne trudim, ne komentiram i samo promatram. Promatram ljepotu krajolika, ljepotu fizičkih sila, ljepotu vremena i ljepotu odgovora tijela na sve te podražaje.