Tekst by Andraž – ARWC part 6.1

Iz sebe sam izbacio veslanje. Nije bilo lako. 

Za predzadnju sam temu sačuvao svoju bit, dio moje duše. Tekst je to koji se brčka u meni od 30-og  do posljednjeg kilometra, punih 983 kilometra ove pustolovne utrke. Hoću li moći opisati sve kako želim?

TREKING 

Kao orijentacist puno sam trenirao. Nedovoljno za vrhunske rezultate, no puno. Kada pustim misli da slobodno prolete kroz mentalni arhiv svih slika šuma, drveća, staza, trnja, padina, potoka i ostalog što treba prijeći u prirodi, pred očima mi se zavrti film dijapozitiva koji mogu usporiti. Vidim detalje, osjećam vlagu Finske, hladnoću Pokljuke, oštrinu Austrije i Italije, kamenitost unutarnje Slovenije, pijesak Bugarske i Mađarske, valovitost Danske, paprat Škotske. Ne znam koliki je dio tih sjećanja konstrukt – istraživanja pokazuju da svaki put kada prizovemo sjećanje u svijest utječemo na njega i mijenjamo ga. Kontaminiramo ga. Prilagodimo ga trenutnim uvjerenjima, željama i idejama. Meni je svejedno. Jer uživam. Kao što je rekao jedan od mojih trenera koje sam imao u životu: “Trening je kao polog u banci, koji čuvaš za trenutak kad će ti zatrebati.” Govorio je prvenstveno o dugim, zimskim treninzima koje unovčiš kod počneš s brzim treninzima u proljeće. Ali ideja je dublja. On je to znao, a sada znam i ja. Hvala Bobe! 

Možda sam se natrenirao još i više analizirajući treninge i utrke, a možda je razlog i nešto drugo. Kad pogledam kartu i sjetim se terena i staze, mogu zavrtjeti film kroz cijeli trening/utrku. Razumljivo, s odmakom u vremenu, ima i više rupa u filmu. Kada sam počeo s trekingom, iznenadio sam se što se mogu prisjetiti cijelog terena/utrke koja je pet puta duža od orijentacijske. Pojedine su mi se utrke posebno urezale u sjećanje, npr. višeznačajan i kultni Goli otok trek, ili moja prva ultra dužina na Rabu. Grobnik treking nakon smrti dragog mi Ljubasa. Sljemenski treking – prvi treking gdje sam svjesno gurao preko svojih granica. Pašman treking, na kojem sam kao mladi tata shvatio da više nisam spreman riskirati koliko i prije. Brtonigla treking, mislim da je to bilo 2016., kada sam bio u životnoj formi. 

Avanturističke utrke traju još duže, ali memorija ima kapacitet i za to. Sjećam se i prve avanturističke utrke u Medulinu, i to s Vedranom. Pamtim i noćni KIC u Rijeci, u timu s Aljažem. Utrka je to koja me zauvijek promijenila. U ovom trenutku mogao bih napisati esej o toj utrci koja se dogodila prije 10 godina. Prvi put u životu otišao sam na krivi vrh. Ja, orijentacist! Na krivi vrh! Nisam mislio da mi se može nešto takvo dogoditi. Prvi put u životu proveo sam noć bez sna. Ljubas, iako konkurent, podijelio je sa mnom zadnje kapi svoje vode. Nedostaje mi svaki dan, ta ljudina. 

ARC ove godine, moja prva prava avanturistička utrka, bila je izazov: utrka koja traje pet dana! Mogu li zavrtjeti taj film u mislima kad pogledam kartu? 

A ARWC, utrka od sedam dana? Mogu li i nju ponoviti u svojim mislima? Ispred sebe na stolu imam 47 karata formata A3 u mjerilu 1:50 000. Tijekom utrke, sve sam korištene karte spremio u ruksak i zapakirao ih na tranzicijama. Donio sam ih kući, osušio i poravnao. Nažalost, dvije karte su se raspale, dvije su oštećene, ostale su ovdje. Tisuću kilometara sjećanja. 

 

Dosadno tabanjanje pašnjaka prvih 30 kilometara prve etape u Africi organizatoru je poslužilo da razvuče 109 ekipa i isprazni naše zalihe energije i volje. Slijedilo je 20 kilometara pustinjskog pijeska, koji je bio prvi dodir s ljepotom. Ljepota prirode i ljepota dimenzije prostora i vremena koja nas je prisilila da po prvi put pogledamo unutar sebe i zapitamo se od kakvog smo materijala. Dvadeset kilometara beskonačnih valova koji su cijedili odlučnost. Koliko je ima u nama? Za čašu? Ili za bazen? Koliko brzo će ponestati odlučnosti? Koliko smo spremni gurati? Koliko daleko smo spremni ići u nepoznato, koliko riskirati, koliko možemo trpjeti  ozljede, bol, pustinju, planine, noći bez spavanja? Koliko smo spremni testirati volju? U mom timu, kako na ARC-u, tako i u Africi, imao sam prednost. Bio sam navigator. Često razmišljam o još jednoj vrsti volje koju ne poznajem, ali su je drugi u mojem timu svakako iskusili. Što ih je nagnalo da me slijede posvuda? Bez prigovora. Bez komentara. Ja lijevo, oni lijevo. Ja uzbrdo, oni iza mene. Ja u grmlje, oni stenjući, u svom tempu, kako god je išlo, za mnom. Ja u noć, oni u noć. Ja u kišu, u tuču, u hladnoću, u rijeku, u beskrajno brdo, u pustinju… Oni za mnom. Kakav test volje je to? Koji strahovi moraju biti odgurani sa strane da bi se išlo dalje? Kakvo povjerenje to zahtijeva? 

To je snaga ekipe.

U drugi treking krenuli smo noću. Nisam bio ravnodušan, ali broj spomenutih dijapozitiva svjedoči da sam uvijek u životu prevladao sve što sam morao. Na podnožju brda bio je prvi izazov, trebao sam pronaći put. Uzeo sam vremena koliko je trebalo i mirno pronašao pravu stazu. Očekivali smo kišu, postat će mokro nakon ponoći. S druge strane brda čekalo nas je spuštanje niz uže, na koje sam morao ići s osmicom jer sam zaboravio gri-gri. Osmicu nisam koristio 10 godina i bio sam nervozan. Hoće li mokro uže biti problem? Nemam iskustva. Malo sam požurio i gurao ekipu, ali ne previše. Kretali smo se elegantno. Upao sam u fokus. Probudio me samo vjetar, morao sam se obući. Kad je počela kiša, provjerili smo ruksake i opremu, provjerili smo je li sve zaštićeno kako treba. Osim toga, držao  sam azimut. Procijenio sam da su na visoravni uglavnom pašnjaci koje presijecaju jedino ograde, procijenio sam kako nema prepreka i kako mogu ići ravno. Išlo je dobro, ali uvijek bih završio previše ulijevo. Već 230 kilometara bavio sam se pitanjem kako je moguće da kartu, kompas i teren nikako ne mogu poravnati i da me uvijek vuče ulijevo. Onda mi je sinulo! Sjetio sam se Bajićevog komentara prije starta o sjeveru koji tada nisam shvatio. Karta nije orijentirana prema magnetskom sjeveru već prema geografskom sjeveru! Eureka i ujedno šok! Kako to da tako važan podatak organizator nije rekao ili napisao na karti! Stvarno smo razmaženi ovdje u jugoistočnoj Europi kad je u pitanju kvaliteta karata. Razmišljao sam, koliki je otklon između oba sjevera? Dvanaest stupnjeva? Južnoafrička Republika na istom je polu kao i domovina mi, ali je li odstupanje na južnoj hemisferi isto? Vizualizirao sam globus, crtao azimute i odstupanja, a zatim zaključio da će robusniji pristup biti ispravan. Orijentirao sam kartu prema jednoj od ograda, procijenio koliko je odstupanje od igle na kompasu i naučio kako kod svakog orijentiranja karte trebam trzaj ulijevo za dvanest stupnjeva rukom. I tako svakih 15 sekundi. Funkcioniralo je.

Svakih 15 sekundi. Na ARC-u sam testirao frekvencu provjere karte. Tada sam ustvrdio kako je pogled na kartu i kompas otprilike svakih 7 sekundi dovoljan za praćenje određenog smjera. Odjednom je to bilo i u kumulativu dovoljno vremena gledanja karte za kontrolu varijante (pogled na kartu traje otprilike sekundu, osim kad uspoređujem varijante i biram pravu, tada traje više vremena). Ako sam gledao rjeđe, nisam imao unaprijed razrađen plan na križanjima, što znači da sam umjesto očekivanja promjena morao ili stajati, ili ispravljati pogreške. Zato na primjer, na ARC-u nisam smio previše razgovarati s ekipom, osim tamo gdje je napadna točka – poput brda – bila vidljiva izdaleka. U Africi sam očekivao nešto slično, no ispostavilo se da karta u mjerilu 1: 50 000 i jednostavnije trasiranje zahtijevaju manje pažnje. Frekvencija od 15 sekundi bila je sasvim dovoljna. Na bicikli je bilo sve drugačije, tamo sam gledao kartu rijeđe, ali duže kako bih je usjeverio i pročitao bitno.

Spuštanje niz uže bilo je izazov za ekipu. Nismo dobro iskomunicirali strahove. Nisam rekao da ću se povući u sebe i sam savladati strah. Maja nije rekla da mora sama obraditi unutarnje izazove. A Tomislav nije rekao da mu treba pomoć. Dakle, kad smo se svi zavezali na uže, a kontrolori dali znak da smijemo dolje, svatko je krenuo po svome. A Tomislav je ostao. Marin je bio jedini uz njega i bodrio ga. No, Tomas nije mogao zakoračiti preko litice pa se skinuo s užeta. Marin se spustio i pješice se vratio po njega iznad slapova (čudno pravilo organizatora). Za to je vrijeme Tomas, uime ekipe, skupio hrabrost, vratio se na uže i korak po korak, spustio se. Svaka mu čast!

Slijedio je neki hibrid između kanjoninga i penjanja kroz džunglu do kontrolne točke, a zatim još malo traženja prolaza kroz afričko grmlje, natrag na visoravan. I onda opet azimut. U toj fazi nisam bio siguran u prohodnost terena gdje nije bilo pašnjaka. Ta planinska suptropska šuma bila je na nekim mjestima vrlo neprohodna. Nisam htio riskirati pet kilometara azimuta pa da na kraju naiđemo na neprohodan teren. To je bila cijena noći. Da smo na tom mjestu bili tijekom dana, ne bi bilo problema i išli bismo ravno, kao i druge ekipe. Odabrao sam varijantu koju sigurno nije odabrala nijedna druga ekipa. Ciljao sam cestu preko brda, no ničega nije bilo. Sve što sam imao bile su izohipse na karti u mjerilu 1:50 000. Drugim riječima, da bismo primijetili promjenu terena, morali smo hodati 15 minuta i zatim procijeniti jesmo li na pravom putu. I to smo prošli bez problema.

Našu stazu prepriječila je ograda visoka oko 6 metara, na kojoj je stajalo upozorenje kako će pucati na svakog. Vrata su bila zaključana. Pitali smo se što sada! U uputama organizatora jasno je pisalo da se ne penjemo preko te ograde. Tražili smo prolaz, a zatim vidjeli druge ekipe kako idu s druge strane. Toliko o uputama organizatora. Prošli smo kroz rupu za jazavce i nastavili.

Na tom smo usponu Tomas i ja upali u krizu. Tata Marin je umornog Tomasa vukao užetom i ponio mu ruksak. Ja uvijek glumim da mogu više nego što stvarno mogu, pa moji znakovi umora nisu bili očiti. Zaostao sam i posvetio se sebi. Presvukao se bez žurbe i osvježio. Zatim sam potrčao za ekipom.

Pod vrhom omakla mi se prva navigacijska glupost na utrci. Pojas grmlja rastao je ispod golog vrha kao što u Alpama raste klekovina. Kako se grmlje razrjeđivalo, snaga vjetra i gustoća magle su rasli. Ulazili smo u oblak. Morao sam se obući, a kako ekipa ne bi stajala zbog mene, usmjerio sam ih prema vrhu. Kad sam dotrčao za njima, brzo mi je postalo jasno da idu u krivom smjeru. Grešku sam napravio zbog jednostavne gluposti: A3 format presavio sam točno na pola kako bih ga stavio u A4 foliju, a kontrola je bila točno na presavinutom dijelu! Mislio sam da neće biti problema, ali varijanta me vodila malo s druge strane papira, zatim natrag na prvu stranu, pa prema kontroli ponovno na drugu stranu. Totalna glupost i početnička pogreška zbog presavijanja karte! Na mjerilu 1:50 000 ključne su sitnice koje odlučuju o preciznosti navigacije, a nalaze se na svakom milimetru karte. A ja sam previdio sedlo! Nije bilo druge, usred vjetra i kiše morao sam raspakirati kartu i drugačije je složiti. Djelomično se raspala, ali dobio sam podatke koje sam trebao i odveo nas na pravi vrh.

Slijedili su kilometri makadamskih cesta kroz doline između osobitih granitnih oblika. Nismo mogli vjerovati da je sve to stvorila priroda. Gromade od kamena izdaleka su izgledale kao drevni gradovi, ostaci civilizacija. Čak i kad smo se približili, mozak je vidio previše uzoraka, a da ne bismo prihvatili činjenicu da to nisu oblikovali ljudi. Optičke iluzije kratile su nam sate tabanjanja.

Počeli smo se penjati prema najvišoj točki naše utrke. Opet prema gore, prema olujnom vrhu visokom 1600 metara, prema sudbini.

Raslinje, osim trave, nestalo je. Teren je postajao sve strmiji, vjetar je jačao. Vidio sam oblak iznad sebe, osjećao sam vjetar, čuo sam mrtvu tišinu prije oluje. Zaustavio sam ekipu i rekao: “Idemo u sranje. Gore će stvarno biti zahtjevno, jaki vjetar, izrazito hladno. Iza vrha nas čeka 10 kilometra grebena. Obucite se i stisnite zube.” Krenuli smo. Bio sam obučen u vjetrovku, preko nje obukao sam plastični pončo koji je pokrivao i ruksak. Grizli smo koljena na strmoj padini bez staza, izbjegavajući stjenovite dijelove. Vjetar je pojačavao. Kad bi se upro u mene, kao da će me razgolititi. Pončo mi se povlačio s tijela, a kišu je vjetar nosio vodoravno. Kapuljaču bi mi ili skinuo, ili bacio preko očiju pa nisam vidio. Kombinacija buke vjetra i ometanje vida odražavalo mi se na ravnoteži pa mi se povremeno blago vrtjelo. Svaki put kad sam pogledao unatrag kako bih održao kontakt s ekipom u magli, a nismo se čuli, zrak je bubnjao od vjetra. Bio sam vrlo oprezan. Pri svakom okretu brinuo sam hoću li izgubiti ravnotežu. Veći dio vremena stajao sam iznad neke stijene.

Na vrhu je vjetar divljao neometano i oblio nas je oblak mješavine magle i kiše, kasnije i tuče. Sve je išlo horizontalno. Vodio sam ekipu malo ispod grebena, gdje sam pronašao prohodne police iznad provalija i taman toliko ispod grebena da je bilo barem malo zaklona od vjetra. No, ponegdje smo morali prijeći greben i tražiti odvojak grebena, a tamo je bilo ludo.

Imao sam i problema s kartom. Zaštita nije izdržala, voda ju je natopila. Boja se potpuno razmazala, jedino što je ostalo imalo vidljivo bila je linija mog flomastera. Teoretski, mogao sam reći Marinu da mi da rezervnu kartu, ali kako je spakirati u foliju na vjetru i kiši, a da se i ona ne raspadne? Izmjerio sam udaljenost i jednostavno vodio po azimutu. Srećom su se grebeni lijepo lomili pa je sve ispalo kao trening s prozorima na karti (orijentacijsti znaju o čemu govorim). Kilometar i pol sjeveroistočno, pa dva kilometra sjeverozapadno. I tako dalje.

Nakon otprilike pet kilometara takvih uvjeta, smrznuli smo se toliko da više nismo kontrolirali drhtanje ruku i čeljusti. Maja je bila blijeda kao pred smrt. Marin se brinuo jer više nije imao hrane. Tomas se činio prilično dobro, ali brinulo ga je Majino stanje. Napokon sam pronašao zaklonicu u koju sam pozvao tim. Rizik je bio prevelik da bih sam odlučivao za tim. Poznajem priče o tome kako je trkač na zimskom treningu u brdima kolabrirao, sjedio i umro, iako ga je prijatelj pokušavao spasiti, dok je drugi trčao po pomoć. Sjećam se i vlastitih zimskih treninga po Alpama. Doduše u ekipi, ali svi smo bili mladi i ludi, i praktički bez opreme. Nakon treninga na toplom, pitali smo se što bismo učinili da se nekome nešto dogodilo. Jednom je čovjek pred mojim očima napravio pogrešan korak i skotrljao se u smrt. A nedavno je prijatelj pao prilikom istraživanja ledenjaka. S njim su bili vrhunski penjači i planinska liječnica. Imali su najbolju opremu, ali gotovo je umro od hipotermije. 

Čini mi se da sam od svih bio u najboljem stanju u tim trenucima. Teško sam govorio zbog drhtanja, ali osjećao sam energiju u sebi (svakih 20 minuta popio sam gutljaj travarice; od čokolade i gela nema pomoći). Mislim da bih osobno nastavio grebenom, ali smatrao sam da ako se bilo što dogodi bilo kome tamo, to može biti kobno. Gumb za pomoć na GPS-u neće pomoći. Kako ćemo nositi nekoga u tim uvjetima, tako iscrpljeni? Kako ćemo nekoga ugrijati? Čime? Marin je vidio neku betonsku baraku u blizini. Ali što bismo tamo! Smrzavati se u zavjetrini? Moramo se kretati. Proučio sam kartu. Predložio sam da pobjegnemo s brda prema istoku. Od tamo možemo obići brdo do sljedeće kontrole,  umjesto da idemo po grebenima. Smatrao sam da se moramo što prije spustiti. Ekipa je glasala za tu ideju. Kilometar dalje počinjala je dolina koja se brzo spuštala i vodila iz brda. Već pri silasku vjetar je odmah prestao, postalo je lakše. Sklonili smo poderane dijelove astro folije. Tražio sam prolaze između grmlja, Marin je pridržavao Maju. Silazio sam, a tim je bio na 30 metara iza mene. Izgledalo je obećavajuće, ali izohipse na karti bile su na jednom dijelu vrlo blizu.  Promatrao sam teren i naslutio što se približava. Možda usred doline ipak ima prijelaz, rekao sam si. Nije ga bilo. Ispod nas ubadala je monolitna granitna stijena. Procijenio sam da će put lijevo biti bolji i slijedio policu između trnja i provalije. Na grebenčiću se otvorio pogled na petokraku dolinu i granitnu stijenu koja se kroz nju protezala. Bio sam zapanjen, bez riječi, očaran. Zaboravio sam zatvoriti usta. Kao da sam upao u televiziju, u program National Geographica, negdje u divljinu, u nešto što sam toliko puta gledao na ekranu i nikad nisam pomislio da ću to vidjeti uživo.

U susjednoj smo dolini čuli zvukove džungle. Jato  sivih životinja, vjerojatno majmuna, ganjalo je  jato ovaca. Promatrao sam kako okružuju ovce, razdvajaju ih i pokušavaju izolirati manju životinju. Glasovi su bili puni agresije. Osjećao sam se inferiorno. Pogledao sam lica ekipe. Na svima sam pročitao mješavinu zapanjenosti, divljenja i nelagode. Nastavio sam po polici i vidio da se u trećoj dolini stijena prekida. Vodio sam nas tamo, pronašao prijelaze pokraj stijena. Čak i usred te divljine morali smo prijeći jednu ogradu, a zatim smo se konačno spustili u dolinu, na šumski put. Dotle smo se ugrijali, pa smo opet oživjeli i trčali nekoliko kilometara dolinom iza brda. Na ravnicu smo stigli baš kad je počela padati noć.

Timski smo porazgovarali. Bili smo u lošem stanju. Izbor je bio sljedeći: do kontrolne točke nije bilo daleko, a zatim se ponovno trebamo popeti na jedno brdo i pratiti padinu do tranzicije te usput obići još četriri kontrolne točke. Ukupno oko 30 kilometara. Druga mogućnost bila je da idemo izravno do tranzicije. Čistom ravnicom, s malo obilazaka, samo cestom, oko 25 kilometara. Ako idemo po kontrole, iscrpit ćemo se do kraja. Hrane nismo imali, a ni morala. Do tranzicije bismo došli u jutro, a ključno je bilo da idemo na kajake na sljedećoj etapi što je ranije moguće ujutro, jer moramo preveslati 50 kilometara za dana. Zbog onog pravila kojeg sam opisao. Budući da spavanje uz rijeku nije bila opcija za nas, predložio sam da propustimo kontrole i idemo izravno na tranziciju. Naš cilj bio je završiti utrku, to nam je bio prioritet, nekoliko kontrola nije bitno. Naš cilj nije bio plasman, već završiti utrku. Ako idemo po kontrole, rizik da nećemo završiti utrku bio je prevelik.

Što se dogodilo u tom trenutku, nisam siguran. Maja je razumjela moju logiku i složila se. Marinu je odgovaralo da ide na tranziciju, osjećao se nesigurno bez hrane. Tomislav nije baš jasno izrazio svoje mišljenje, kasnije se ispostavilo da ga je ideja o izostavljenim kontrolama pogodila kao da je utrka gotova. Ne znam. Ali u tom trenutku smo se složili da idemo na tranziciju.

Potom slijedi najluđih pet sati u mom životu.

Počelo je s trčanjem. Prvih pet kilometara smo trčali po cesti. Sporim koracima, ništa posebno, ali praćenim dobrim osjećajem. Gutali smo kilometre. Onda je počelo. Prvo je jedan trebao pauzu općenito, zatim drugi za presvlačenje, treći za obavljanje nužde, četvrti za nešto…I odjednom nismo više napredovali. Čekanje za čekanjem. Cesta se protezala. Nije joj bilo kraja. Bodrili smo se. Tranzicija nije daleko, samo još dobrih 10 kilometara! Odabrao sam skraćeni put preko željezničkog mosta, preko rijeke. Razmišljao sam, koliko često ovdje prolazi vlak! Počeo sam tonuti u san. Cesta široka osam metara postala je preuska, padao sam niz bankinu. Tranzicija je tako blizu… Iz pozadine sam čuo pozive da pripazim kuda hodam. Kratko vrijeme su pomagali, onda se i sluh isključio. Tonuli smo sve dublje. Cesta je vodila kroz noć, tu i tamo koja kućica. A ja sam u letargiji promatrao poštu, policiju, trgovinu, crnce kako hodaju ispred zgrada, sjede na automobilima, razgovaraju, žene kako obavljaju poslove, djecu kako se igraju. Promatrao sam taj živopisan svijet kutkom oka, a kad sam okrenuo glavu, začudio sam se gdje je sve nestalo. Zvižduk vjetra me trgnuo, osjećao sam ga kao oluju. Pitao sam se budi li me buka iz sna ili mi ne dopušta zaspati. Tek sam kasnije shvatio da nas je prošlabeskrajna kompozicija vlaka. Iz pozadine sam čuo ljutite povike. Povike koji ukazuju kako smo promašili, kako je malo prije bilo naše skretanje. Tomas je tvrdio kako je vidio svjetla i kako je tamo tranzicija. Zar sam promašio, pogriješio? U trenutku sam se razbudio! Mislim da sam spavao oko pola sata. Za to smo vrijeme prevalili nekoliko kilometara. Misli su se pokrenule. Vidio sam nekoliko izohipsi na karti. U prirodi, bila je to depresija i zavoj ceste. U ruci mi kompas, a u glavi razabirem tri mogućnosti o tome gdje smo. Jedna je odmah otpala jer tako daleko nismo. I treća je otpala jer je željeznica bila preblizu ceste. Dakle, ostala je druga mogućnost. Pokazao sam na karti gdje smo i uzviknuo:” Ne, nismo pogriješili! Moramo dalje!” Ljuti glasovi su utihnuli. Okrenuo sam se i zapitao gdje je Marin. Odgovorili su: umoran je pa je prilegao. Kriste! Počeli smo se raspadati u dubini ludila. Pojurio sam natrag i dizao ga s poda. Nije se dao. Tražio je da ga ostavim, upućivao neka idemo dalje. On će doći za nama. Stisnuo sam ga, bio je hladan. Grijao sam ga i prigovarao mu. Trgnuo se. Maja i Tomas su pridržavali jedan drugoga i jedva održavali smjer. Maja je prva ostala bez svjetla. Tranzicija je udaljena samo dva kilometra zračne linije! Nema smisla ovdje spavati. Morali smo prijeći željeznicu koja je bila izdubljena u stijeni i neprolazna. A cesta je vodila daleko okolo. Ludio sam i pitao se gdje je odvajanje ceste. Tražio sam prijelaz preko željeznice. Ekipa se vucarala, a ja sam vikao zašto ništa ne štima na karti! Marin je nakon utrke rekao da je moje vikanje tada, kako karta ne odgovara, u toj situaciji, njemu bilo jedno od najstrašnijih iskustava. Prolaz ispod željeznice, prazno korito, nisam prepoznao kao priliku. Marin me osvijestio kazavši  kako željeznicu možemo presjeći. To je to! Ispuzali smo ispod ograde i koračali suhim kanalom. Ugledao sam most ceste. Rješenje! Digli smo se na nasip, a tamo  – opet ograda visoka pet metara! Prilikom bacanja ruksaka preko ograde primijetio sam da sam izgubio jedan štap za hodanje. U tom trenutku potonuli smo u bezdan.