Uf, dotukao me današnji trening. Trebala mi je trkačka tura pa sam se pridružio Maji Urban na “kratkom džiru”. Zbog tempa kojim je krenula, razgovor s moje strane gotovo je zamro. Ali osjećaj kad s uskih staza kroz grmlje doletiš na vjetrovitu pješćanu obalu je spektakularan; tamo ionako nema prostora za razgovor. Skrenuo sam prema stijenama, granitnim gomilama uz obalu i napravio nekoliko skakutajućih intervala. Mrak kombinacija je odmah iza ugla, treba trenirati!
Ali danas je na repertoaru druga tema: start. Prije toga, trebao bih samo obavijestiti sve razočarane koji me možda žele kontaktirati. Naime, oba su mi telefona otkazala. I hrvatski, i slovenski broj. E-mail će mi za sada biti jedini način komunikacije. A možete me nazvati i na Vedranin broj.
START
Nije krenulo glatko od odlaska iz kuće. Kod kuće sam zaboravio vreću opreme potrebnu za bicikl i morao sam trčati natrag. Bio sam zaista dobro raspoložen, što ne isključuje nervozu. Nakon dva sata vožnje autobusima, dali su nam sat da unaprijed sastavimo bicikle iz biciklističkih kutija na prvu tranziciju (T1). Zašto takva organizacija, nikome nije jasno. Većina nas iskoristila je priliku dodati još malo opreme i hrane u biciklističku kutiju, u koju je bilo zabranjeno pohraniti hranu i piće prilikom predaje, ali nakon toga nitko je više nije kontrolirao, tako da smo mogli dodati zalihe u kutije. Stoga sam nosio spomenutu torbu. Ima puno čudnih stvari kada su organizatori i organizacija u pitanju ovih dana. Međutim, traženje smisla u pravilima je bespredmetno, bolje je tražiti načine kako okrenuti pravila u svoju korist. Balkanci bi barem u tome trebali biti vješti.
Također smo dobili karte za prvu dionicu, treking 1. To je bio prvi susret s kartom. Isključio sam svijet oko sebe. Zvuk je utihnuo, gužva nestala. Samo ja i tri komada A3 papira, jednostrani print. Papir je običan, print je dobar, ali nije vodootporan. Raspast će se kod prve vlage. Na karti nema informacija osim broja redosljeda i mjerila 1:50.000. Sve je čitljivo, ali simboli su različiti. Vidi se što je organizator ručno docrtao na topografsku kartu. Crtkani putevi… Senadov pristup. Njima se označava organizatorova ideja o tome koju varijantu trebaju natjecatelji odabrati. Ekvidistancija nije navedena, izračunao sam je na 10 metara. Imao sam dva markera. Snažan crveni za označavanje kontrolnih točaka i fluorescentni za označavanje varijanti. Testirao sam kako se oba flomastera ponašaju na papiru. Dobro. Boja ostaje postojana kada se osuši. Imao sam pripremljene folije, nažalost samo u formatu A4. S jednostranim tiskom to je bilo u redu, ali kasnije na stazi nekoliko sam puta zaboravio razmisliti kako presaviti kartu, a da mi to ne ometa čitanje. Zbog te nepreciznosti kasnije sam napravio i najveću grešku na stazi, ali do tada moraju proći još dva dana, pa ću to ostaviti za kasnije. Prepisao sam kontrolne točke i zalijepio folije. Selotejp i flomasteri bili su uz kompas moja najvažnija oprema (GPS tracker i karton za perforaciju nosio je Tomislav, a ostala obvezna oprema bila je podijeljena ostalim članovima ekipe). Pričekao sam Marina da obavi svoj preris s “master” karte, zatim smo usporedili jesmo li oboje nacrtali isto. Dvostruka provjera jer jedna greška kod precrtavanja i natjecanje propada! Zatim smo pregledali “road book”. Bilježnicu s opisima kontrolnih točaka. To nisam prepisivao na kartu. Marin je imao bilježnicu pri ruci i radije smo unaprijed pročitali nekoliko kontrolnih točaka i dodatna upozorenja organizatora. Prenošenje svih tih informacija na kartu bila bi nepotrebna potrošnja vremena. To je bila procedura s kartama na svakoj tranziciji, osim što sam kasnije, kada smo Maja i ja ostali sami, preuzeo dvostruko precrtavanje, zaštitu rezervnog kompleta karata i nošenje “road booka” i kartona za perforaciju. Dvostruko precrtvanje kasnije me spasilo na predzadnjoj dionici. Naime, u prvom precrtavanju propustio sam jednu kontrolnu točku. A francuskoj je ekipi zbog propuštene kontrole kod precrtavanja propalo drugo mjesto. Doznali su to tek u cilju. Zamislite razočaranje! Karte sam zaštitio u foliju samo nekoliko puta tijekom utrke: prilikom prve dionice morali smo plivati, tijekom treće bila je najavljena kiša, a tijekom desete bilo je vlažno i postojala je mogućnost kiše, a i prelazili smo vodu. A za rezervu sam uvijek nosio dodatne folije sa sobom. Tijekom veslačke dionice nosio sam vodonepropusnu plastiku oko vrata, a tijekom biciklističkih dionica računao sam da će rosa i vlaga prilikom prelaska rijeka biti jedini problem te da će zaštita na nosaču karte biti dovoljna. I bila je.
Pustio sam da zvuk okoline opet prodre do mozga i uključio se u užurbanu atmosferu. Sastavio sam bicikl i zalijepio na njega hranu i piće. Nakon što smo završili s procedurom, imali smo još dovoljno vremena sjesti u hlad i napuniti trbuhe. Zatim na autobus i na start.
Kolona natjecatelja bila je spektakularna. Preko 100 ekipa od četiri člana. Svi su bili opremljeni i barem naizgled kompetentni. Svi su bili nabrijani, svi su bili motivirani. Kao i sve ostalo na ovom natjecanju, čak i start je bio spektakl. Afrički plesači i glazba, isto kao na otvorenju natjecanja, zastave, transparenti, koridor navijača i novinara, roj dronova iznad glava. Moram reći, pustolovna zajednica trudi se podići stvari na višu razinu.
Pompozan start, za mene smiren. Cijeli proces od jutra do ovog pa i dalje do polovice prve dionice doživljavao sam tek kao neku vrstu pripreme za start. Vrijeme se za mene još nije počelo mjeriti. Uspon prema prvoj kontroli u koloni bio je samo promjena iz stajanja u kretanje. Stabilno hodanje, kontroliranje pulsa. Ekipa mi je bila za petama, jedino je Tomislav otišao nekoliko metara naprijed u gužvi. Sve je bilo pod kontrolom. Na vrhu, brz dogovor oko perforiranja i onda spuštanje. Zagrijavanje. Moj mentalni start još me čekao. Upoznavao sam se s terenom i kartom. Puno rupa u tlu, idealnih za lom zglobova. Gusta vegetacija. Konture se jasno vide, šikara je neprohodna. Karavana je napredovala prema drugoj kontroli; tada su se počele pojavljivati razlike u izboru puta. Na karti je put označen s desne strane travnjaka, na padini. Svi su skrenuli na travnjak. Nisam bio siguran. Pravilo prve tri kontrole kaže da se do treće kontrole trebate upoznati s terenom i nikako ne smijete ići prebrzo. I mjerilo 1:50.000, na koje nisam navikao. Oglasio se Marin, htio je pratiti ekipu. Popustio sam. Slijedili smo stampedo u desni kut travnjaka, gdje je bilo logično da pronađemo put iz karte. Ali nije ga bilo. Ekipe su se raspršile. Neki su skrenuli lijevo uzduž livade, drugi su otišli na grmovitu padinu s desne strane, gdje smo prateči moju logiku, da mora biti put desno, krenuli i mi. Da skratim priču: put je započeo usred travnjaka, lijevo. To znači oko 500 metara odstupanja u odnosu na kartu. Dok sam to shvatio, prehodali smo padinu tražeći put. Bio sam dovoljno pametan, nisam ušao u šikaru. Kada smo provjerili sve prolaze između grmlja, vratili smo se. Većina ekipa već je pronašla put i probila se kroz žičanu ogradu. Slijedili smo. To je bio moj prvi propust. Na ARC-u prije šest mjeseci zbog slične pogreške izgubio sam puno vremena. Ipak, malo sam napredovao od tada. Nije za svaku grešku odgovoran navigator. Međutim, vrijeme je bilo za otvaranje ventila. Adrenalin je morao izaći, trebao sam ući u stanje toka, “flowa”. Maja je povela i počela prestizati sporije ekipe, među kojima smo se nalazili. Rado sam pratio. Vještim manevrima ispod grana i između grmlja prestizali smo ekipe. Nije se radilo o plasmanu, radilo se o osjećaju da dominiramo, da možemo. Radilo se o paljenju vatre u peći, u koju se doda malo slame pa na početku vatra buktne.
Marin je komentirao tempo, zalajao sam na njega i razumio je. Ekipa je podnosila tih nekoliko kilometara dok smo uspostavili stabilan tempo preko brežuljka. Nije da nisu mogli, samo se radi o strategiji. Situacija se smirila i u tom trenutku utrka je počela u mom umu. No, još je nedostajala jedna kockica kako bi cijela puzla strategije bila potpuna. Morao sam prihvatiti teren i on mene.
Mjesece unazad pitao sam se kamo idem. U Afriku. Dovraga! Kakav je teren tamo? Neka mješavina savane, prerije i pustinje. Rijetka, visoka drveća. Tada nisam primijetio drugu vrstu terena koja se izrazila na stazi: planinska suptropska šuma koja me podsjećala na istarsku makiju. Afrika je najstariji kontinent na planetu, uglavnom sastavljen od metamorfnih kamenja, najstarijih i najtvrđih. Kao Skandinavija. Zapravo, tlo je slično Skandinaviji. Voda ne prodire duboko, već teče po površini. Močvare, čak na padinama, normalna su pojava. Nakon svih treninga u Norveškoj i Istri u životu, na ovoj vrsti terena osjećao sam se prilično domaće!
Druga, osjećajno bitnija nepoznanica jest što je s bićima koja se skrivaju u toj gustoći grmlja? Najotrovnija zmija južnoafričkog kopna smatra se crna mamba. Slijedi ju kobra.
Zatim neka vrsta križanca između čegrtuše i poskoka, sive boje i crnog uzorka s iznimno fotogeničnom trokutastom glavom. Baš ova uzrokuje najviše smrti u JAR-u jer leži mirno u obliku bureka i stopi se s podlogom pa ljudi često stanu na nju. Kao u filmu.
Zatim su tu bivoli i najopasnija vrsta nosoroga, crni nosorog. Oba napadaju bez razloga i bez opozorenja. Lavovi se nalaze samo u nacionalnim parkovima. Nisam ni pokušavao provjeravati kojima sve jer je bilo jasno kao dan da ćemo prolaziti kroz te parkove.
U startu sam htio provjeriti i pauke, ali sam izgubio volju. I apetit. Dane prije utrke proveo sam odgurujući te misli. Iskreno, puno me toga mučilo prije utrke. Puno nesigurnosti. Veliki problem bio je što nisam imao vremena. Na poslu sam od rujna imao jedno od najzahtjevnijih razdoblja u životu. Kako bih pokraj posla imao dovoljno vremena za prvi prioritet, obitelj, potpuno sam izbrisao treninge iz rasporeda zadnje mjesece. Time sam istodobno brinuo i o svom zdravlju jer si nisam mogao priuštiti bolesti prije utrke. Nisam imao vremena pripremati se za utrku, vrlo malo sam razmišljao o opremi. I drugi u mom timu imali su svoje obveze, pa smo razmjenjivali samo najosnovnije ideje i naručili samo nekoliko komada opreme koje će nam vjerojatno trebati. Bio sam pretrpan obavezama i usvojio sam jednostavan pristup. Korak po korak. Nisam razmišljao unaprijed. Samo osnovne stvari. Kad je došao dan pakiranja, nabacao sam svu opremu koja bi mi mogla zatrebati, bez razmišljanja. Moje torbe bile su najteže u timu.
Taj korak po korak odveo me do JAR-a i proveo kroz pripremu i na kraju do startne crte i do nekog 10. kilometra gdje je peć bila dobro zagrijana, proces pretvaranja masnoće u energiju aktiviran, razmišljanje o taktici i kontrola strategije bila je pokrenuta. No teren još nisam usvojio. Gledao sam u travu i promatrao grmlje uz stazu. Smirivala me činjenica da je ispred mene prošlo 300 ljudi. I tako su, polako, sa zaokupljenim mislima, misli o čegrtušama odmaglile. I sve kosti uz puteve i smrad mrtvih životinja počeo sam promatrati kroz znatiželju. Krenuo sam na utrku.