Tekst by Andraž – ARWC part 1

Ovo je priča o hrabrosti, naporu, romantici, postizanju ciljeva, ostvarivanju snova, ljepoti, izazovima, strahu, opasnostima i zadivljenosti. Nažalost, neće biti seksa, tako da priča neće postati legendarana. No, pronaći će se elementi erotike, pa će sigurno biti barem hit.

U srednjoj školi, otprilike prije 23 godine, moja školska kolegica dala mi je dnevnik prijateljstva da je popunim. Za one iz digitalne generacije, treba napomenuti da se nekada davalo dnevnik svakom prijatelju kako bi na jednoj ili dvije stranice napisao nešto o sebi, svojim mislima, željama i idejama. Ako vjerujete u slučajnosti, bila je slučajnost da sam upravo tada u novinama pronašao kratak članak s fotografijom o natjecanju u Španjolskoj gdje su se natjecatelji morali nositi s raznim preprekama, kao spuštanje s opremom, uključujući bicikle, preko spektakularne litice. Članak je govorio o pustolovnoj utrci ili adventure race. Ne sjećam se da me posebno duboko dirnuo, ali ipak me nešto obuzelo, pa sam izrezao taj članak. Malo kasnije, dok sam ispunjavao knjigu prijateljstva, jednostavno sam zalijepio taj članak kao najjednostavniji prikaz svojih ciljeva i želja. Zašto sam to učinio, što me dirnulo, kakvu sam viziju imao kao tinejdžer, još uvijek ne znam.

Na drugoj strani vremenske crte, 20 godina kasnije, sjedio sam na pješčanoj plaži. Sunce je zalazilo, bilo je prohlasno, unatoč proljeću, more je bilo hladno. Nekoliko minuta prije ušao sam u cilj utrke Adventure Race Croatia 2023. (ARC). Prva misao, u trenutku kada bih trebao biti najmanje objektivan, kada sam najumorniji, najmanje motiviran, bila je: kada će biti sljedeće takvo natjecanje?

Je li moguće da su ova dva događaja, s razmakom od 20 godina, potpuna slučajnost?

Maja i Tomislav bili su pokretači i realizatori ekspedicije na Adventure Race World Championship 2023. u Južnoj Africi (ARWC), koja se trebala održati šest mjeseci nakon ARC-a, i zaslužni su što sada sjedim na “pogrešnoj” hemisferi, gdje ništa nije kao što smo navikli. Čak se i voda u umivaoniku okreće u suprotnom smjeru. To je epska ekspedicija, avantura u pravom smislu. “Avantura je tamo gdje možemo umrijeti i gdje idemo kako bismo preživjeli”, Reinhold Messner. Prvotno je organizator predstavio 600 kilometara, potom produžio stazu na više od 700 kilometara, a prije starta je najavio 840 kilometara. Osamstočetrdeset kilometara pješice, biciklom i veslanjem! Vjerovali ili ne, ta me brojka nije dirnula. Kada su me prijatelji zadirkivali govoreći: “Ovo neće biti nimalo lagan zadatak, kako ćeš to izdržati?”, zbunjeno sam ih gledao. Na ARC-u sam shvatio da je sve duže od 300 kilometara gotovo isto. U razgovorima s raznim avanturistima ovdje na ARWC-u dobio sam potvrdu da svi razmišljaju isto: imamo kratke utrke, do 48 sati (taman otprilike 300 kilometara). I imamo one duže, gdje zabava počinje.

Moram odmah napomenuti da se organizator malo preračunao. Različiti GPS zapisi ekipa pokazuju da smo prešli između 930 i 1030 kilometara, ovisno o tome koga pitate. Mi konkretno prešli smo 988 kilometara.

Zabava počinje u glavi, a tamo i ostaje, ako glava tako želi. Ovo nije vikend utrka. Ovo nije šetnja s ruksakom. Ova se utrke ne ide malo pogledati. Ovo je naporan rad, patnja, bol, fluktuacije između delirija i kome. Ovo je suočavanje s problemima i neprestano njihovo rješavanje. Ovo je umijeće postavljanja ostvarivih dnevnih ciljeva koji dosežu osobni maksimum. Ovo je udruživanje četiri osobe koje postaju tim, koji pak mora djelovati prema istim načelima. Utrka je timska. Glavni i konačni cilj je da tim dođe do cilja. Individualna izvedba je u drugom planu. No, tim čine četiri individue, i svaki pojedinac mora doći do cilja s drugima iz tima, istodobno pomažući si kako bi svi došli do cilja. Najbolja paralela je stanje u borbi. Samo tamo su ciljevi jasno postavljeni, zadaci su jednostavni, a upute su izravne. I u svakoj borbi uvijek se prvo traže dobrovoljci za najteže zadatke. Ako morate nekoga zamoliti ili zapovjediti mu da nešto učini, možda će to prihvatiti, ali će pokušati samo jednom, i na prvoj prepreci će se predati i reći da nije išlo. Ako se osoba dobrovoljno prijavi, ići će i nadvladati sve prepreke kako bi postigla cilj. Zato se za ovakvu utrku ne moli, niti se zapovjeda. Postavlja se pitanje – jesi li za to? Jesi li spreman na žuljeve, upale, svrab, strah, nelagodu, smrzavanje, vrućinu, dehidraciju, glad, proljev, ispadanje noktiju? Bojiš li opasnosti osnovnih nesreća, kao što su padanje, utapanje. Zabava počinje u glavi i ostaje tamo, ako glava to želi. Iako je ovo timski napor, svaki pojedinac mora pristupiti timu s vlastitom voljom, motivacijom, izdržljivošću i osobnom taktikom kako svladati sve navedene poteškoće. Međutim, ne mora ih svladati sam. Tim će mu pomoći. Tim je tu u najtamnijoj noći, na najvjetrovitijem vrhu, na najopasnijem brzaku. Tim će pomoći sve dok pojedinac ima volje. Tim je toliko snažan. Zajedno može prevladati sve. Ali tako krhak. Bez volje jednog člana, raspada se.

A ja voljan, spreman na krv, na suze. Zato sam rekao da!

Obožavam ovu ideju. Iako sumnjam da sam je razumio prije 20 godina. Ne vjerujem u slučajnosti. Tada sam prepoznao nešto. Tako sam brzo prihvatio priliku koju su iznijeli Maja i Tomislav, a podržala me i moja Vedrana. Jer, svatko ima svoje životne obveze i krenuti u ovakvu avanturu znači odreći se nečega. Sve uspješne svjetske ekipe koje sam u svojoj kratkoj karijeri upoznao opisuju isti koncept: u klubu je 10 do 15 članova, klub ima svoje računovodstvo, sustav prikupljanja sredstava i sponzorstava te donošenja odluka o tome tko od članova čini tim, tko od njih ide na utrke širom svijeta. Pronaći četiri osobe sa slobodnim vremenom, financijskim sredstvima i bez obiteljskih ili poslovnih obveza nije jednostavno. Iza svakog natjecatelja stoji obitelj i još netko tko omogućuje takve ludorije. Neke ekipe su stigle u Južnu Afriku tri tjedna prije početka utrke. Sama utrka i spremanje opreme nakon utrke traje barem 10 dana. Razmislite o količini podrške koja je potrebna.

Zato sam uvjeren da sastaviti tim nije teško, ali izabrati četiri osobe je vrlo naporno. Pronaći četiri osobe sa željom. To je tako jednostavno, ali tako teško. Kada ih pronađete, imate tim. Zatim se postavlja pitanje brzine na utrci, cilja li se određeni rezultat, što pojedinci žele, itd. Ali sve se to mijenja tijekom utrke. Nitko ne zna kako će utrka izgledati. Postavljanje nefleksibilnih ciljeva je besmisleno. Zapravo je opasno jer vodi u zaluđenost i time probleme. Sve u svemu, što su ciljevi (rezultat) zahtjevniji i ambicije veće, tim mora biti bolje uigran. Za naš tim to još nije bilo pitanje, želimo samo završiti stazu brzinom koju svaki pojedinac smatra prihvatljivom. Što je prihvatljivo, staza će ionako pokazati. Individualni kolapsi su neizbježni, a odmori će se prilagoditi tome, hrana i voda se ionako uvijek traže.

Pa da opištem tim s kojim sam se natjecao u Južnoj Africi: Maja je poznata po izdržljivostnim sportovima iz različitih područja, a njeni favoriti su trčanje, biciklizam, triatlon i još nekoliko sportova. Tomislav je izuzetno vješt biciklist u svim disciplinama i dužinama. U tim se nakon nekoliko promjena pridružio Marin, ultramaratonac i vješt majstor od ulijevanja karbonskih elemenata do sastavljanja tornjeva od šibica. Ja sam orijentacist testiran u različitim izdržljivostnim sportovima. Ovo je kratki i jasan argument da je svaki pojedinac u našoj ekipi sposoban nositi se sa izazovima koji nas čekaju.

Dani prije početka utrke bili su naporni. Putovanje u Južnoafričku Republiku utjecalo je na naše moralno stanje i iscrpilo nas. Zaključujem kako treba putovati najmanje pet dana prije starta. Ako postoji vremenska razlika, čak i ranije. Pakiranje i predaja “bike box-ova” (kutija s biciklom za svakog člana), “team box-ova” (dvije kutije s opremom koje su se izmjenjivale na tranzicijama) i “kayak bag-a” (torbe s opremom za veslanje) protegnula se na dva dana. Na ARC-u je to bilo izrazito iscrpljujuće i tada sam naučio kako detaljno pakiranje svakog komadića odjeće i broja čokoladica nema smisla. Osmislio sam: očekuj neočekivano. Dakle, logično: pakiraj općenito ono što smatraš da će ti trebati, a onda uzmi iz kutija prema potrebi, ovisno o okolnostima. Tako da sam završio pakiranje brže nego na ARC-u, a što je još važnije, bez stresa. Sada nakon utrke zaključujem da sam donio ispravnu odluku. Svaki dodatni detalj bio bi nepotrebno gubljenje energije. Međutim, stres u timu je rastao. Umorni nakon dugog putovanja, već prvi dan u Južnoj Africi bila je vidljiva napetost. Zbog toga smo sjeli i razgovarali, povezali se. Retrospektivno gledano, možda je neobično što smo tako rano trebali takvu intervenciju. Je li to normalno ili ne, ne znam. Ovo je bila prva ekspedicija svakome od nas.

Tada nam se nije činilo vrijednim spominjanja, no sada to spominjem. Naravno, uspjeli smo. Nabavili smo sve potrebno u okolnim trgovinama i sve predali u satnici. Konsolidirali smo se i zezali uvečer prije dana D. Preostalo nam je samo rano otići spavati i pojaviti se na okupljanju u pet ujutro u srijedu, 18. listopada 2023.

Nastavlja se…