Pratili smo putove i grebene i spoznali koliko je ograda u ovoj zemlji. Do kraja utrke prešli smo 100 ograda. Bez šale. Žičane, bodljikave, mrežaste, kombinirane, međusobno povezane žicama koje se ne mogu rastegnuti, s čvrstim ili visećim stupovima (i to postoji), visoke, niske, s mrežama protiv gmizavaca na tlu, i naravno, one elektrčne. Elektrika za stoku i elektrika za ljude. Najozbiljnije. Ove zadnje nisam testirao. Druga činjenica koja je brzo zauzela moje misli bila je:
VODA
Strategija je bila jednostavna. Nosili smo sa sobom nekoliko litara vode i prije nego što nam zalihe ponestanu, počeli smo tražiti nove izvore. Općenito, opremili smo se filter bocama i dezinfekcijskim tabletama. Prije utrke na forumima puno se pričalo o vodi i kako će to biti problem. Organizator je objavio nekoliko snimki vodnih izvora, napajališta za stoku. Na takvim mjestima voda se crpi iz dubine, najčešće vjetrenjačama, skuplja se u otvorenim rezervoarima i po potrebi, jednostavnim tlačnim ventilom, ispušta u pojilište. U stvarnosti, ovakve instalacije bile su česte duž cijele staze, ali većina je bila napuštena. Prepuštene vremenu jesu ili nisu radile. Ovisno o protoku kroz rezervoar, voda je bila više ili manje onečišćena, puna komarčevih ličinki i algi. Dakle, nije se moglo pouzdati da će svaki rezervoar biti izvor vode. Drugi izvor vode bila je kišnica. Sve kuće u JAR-u skupljaju kišnicu u spremnicima, koji često imaju montiranu slavinu, što ih je činilo najčišćim i pouzdanim izvorom vode. Međutim, pristup do takvih izvora bio je rijedak, jer su kompleksi farmi bili uglavnom izvan glavnog puta. Treći izvor vode bio je potočić, odnosno bujica nakon kiše. Budući da su se na tlu govna životinja povezala u golemi tepih, koji je sada polila bujica, takav smo izvor koristili samo jednom. Činjenica jest da je baš u tjednu našeg utrkivanja, palo toliko kiše da je ovo najkišovitija godina u zadnjih 20 godina u JAR-u. Zemlja se konačno napajala nakon izuzetno dugog sušnog razdoblja. S druge strane, zbog kiše su sve rijeke nabujale, korita su bila puna, a pravilo koje znam od malih nogu je da je kod poplava voda najonečićenija. Iz nabujalih potoka i rijeka izlazi i jedan nevjerojatno čudan problem a to je da u JAR-u nema mostova. Više o tome kasnije.
Prva dionica imala je posebnost u svezi s vodom. Naime, budući da smo trčali po obalnom području svi su izvori vode bili slani. Voda je bila odvratna. Odgađali smo punjenje boca do posljednjeg trenutka. Posljednji spremnik prije negoli smo došli do morske obale, kad smo već počeli osjećati dehidraciju, konačno je imao veliki protok, osvježavajuće hladnu vodu, dovoljno neslanu, da ne izazove povraćanje. Odgurao sam dileme i strahove, prestao razmišljati, napunio sve boce, bacio dezinfekcijsku tabletu, a pola sata kasnije, koliko traje dezinfekcija, ubacio sam šumeću vitaminsku tabletu za okus i onda brzo gutao bez razmišljanja o okusu. Bilo je ogavno, no na kraju krajeva na pustolovnoj smo utrci, zar ne? Nismo došli po mekane krevete i gurmanske obroke. Mi smo tvrdoglave zvijeri. Vrijedne svjetskog prvenstva!
I tako su stvarni problemi na terenu natjerali strahove da izblijede kao dim na vjetru. Osim toga, s brda smo se spustili na obalu. Pješćanu, minijaturnu Saharu. Ostao sam bez riječi, potpuno zadivljen.
Morali smo proći kroz zaraslu padinu gdje su se ekipe gurale za isti prolaz. S radošću sam vodio svoj tim u paralelni prolaz i izgrizao pješčani uspon. Neka svi znaju tko je orijentacist! Zatim se otvorio pogled između kaktusa. Nekoliko kilometara bijelih dina različitih visina koje se spuštaju prema pješčanoj obali, bio je naš pogled. Kakva predivna morfologija! Predivni oblici koji su mi oduzeli dah. Prvo što sam učinio, bilo je da sam izabrao sam svoju varijantu. Htio sam gaziti netaknuti pijesak i promatrati koliko brzo vjetar briše svaki trag za nama. Brzina kojom su nestajali naši tragovi svjedočila je o ljudskoj prolaznosti. To me očaralo. One dine su uvijek bile tamo, oduvijek se miču u vjetru, uvijek su različite. Naši tragovi bili su samo trenutak na beskrajnoj svili koja se odmah izravnala. Izabrao sam padinu, izabrao sam greben, izabrao sam spust. Koristio sam azimut i triangulaciju prema drugim natjecateljima ispod mene za traženje kontrolne točke. Druge ekipe krenule su najkraćim putem do obale, koja je obećavala čvrstu i ravnu podlogu. Mi smo slijedili dijagonalu. Marin ju je sa zadovoljstvom čak produljio. I on je bio očaran.
Uslijedilo je 20 kilometara pješčane obale, valovi pijeska s desne strane, valovi mora s lijeve. Krenula je moja prva kriza. Osjećao sam se loše, nisam imao apetita, nisam imao snage. Tomas mi je dao elektrolitske kapsule. Isprao sam ih sa svojim zaštitnim znakom – rakijom. Kad sam umoran, ljut sam. Kad sam ljut, trčim brzo. Bez riječi sam se isključio iz ekipe. Razumjeli su. Ubrzao sam. To je značilo 10 sekundi po kilometru brže. Obala je bila najtvrđa tamo gdje je voda taman otekla. Igrao sam igru približavanja oceanu i bježanja od vala, procjenjujući koliko daleko u obalu će potegnuti val. I tako kilometrima. Nakon pola sata sam se okrenuo. Budući da sam kombinirao trčanje i brzo hodanje, ekipa nije bila daleko iza mene. Opet sam počeo jesti i nastavio budan i osvježen. Sati i kilometri uzeli su svoj danak i drugima. U ekipi se mijenjao redoslijed, u skladu s pojavljivanjem umora i rekuperacijom. Prolazili smo druge ekipe i sat vremena kasnije promatrali kako oni prolaze nas. I obrnuto. Ovo je bio prvi trenutak beskrajnog kretanja koje sam doživio na ovoj utrci i koje me kasnije, negdje na sedmoj dionici usrkao i promjenio zauvijek. Bio je to prvi trenutak kada je vrijeme izgubilo smisao, kada su se kazaljke prestale kretati. Samo su se sjene produljivale.
Tako smo ušli u noć i do točke gdje sam više osjećao nego što sam pročitao s karte da moramo skrenuti s obale i pronaći put prema rijeci. Tu me čekao prvi pravi test mojih sposobnosti. Je li ekipa odabrala sposobnog navigatora?
Određeni orijentacijski pristupi isti su na orientacijskim natjecanjima i na pustolovniom utrkama, barem ja tako vidim. Jedno područje su orijentacijske tehnike. Što se tih tehnika tiče, ovaj ARWC je od nas tražio samo najosnovnije navigacijske sposobnosti. Drugo područje je kontrola. Ovdje nema velikih razlika naspram orijentacije, barem ne za moj način navigacije. U svakom trenutku, ovisno o odabranoj varianti, razmišljam o svim mogućim paralelnim greškama koje se mogu dogoditi i prikupljam podatke s terena kako bih ocijenio odgovaraju li odabranoj varijanti ili nekoj od paralelnih grešaka. Informacije koje prikupljam razlikuju se ovisno o terenu i korištenju orientacijske tehnike. Reljef je ionako zakon, a kompas je njegov bog. Manje bitni su prohodnost putova i koliko je teren mokar. U drugim slučajevima oslanjam se na osjećaj za vrijeme i prijeđenu udaljenost (brojanje tisuća koraka je prekomplicirano), a u trećim slučajevima promatram koliko su na području prisutni ljudi, što ukazuje na staze i prolaze. Mogući tragovi automobila ukazuju na blizinu civilizacije. U ovom trenutku na ARWC-u uniformirana geometrija dina, koliko sam ju mogao pratiti uz svjetlo lampe, ukazivala je na manje manevarskog prostora vjetra šta je značilo, da smo na rubu područja pijeska.
Zvijezde. Te čudne, nepoznate konstelacije ovog čudnog svijeta gdje je sve naopako. Noću sam prvi put susreo tu čudnu dimenziju bez Velikog Medvjeda i Kasiopeje. Procijenio sam da je vrijeme. Skrenuo sam desno prema slutnji linije šume. Ukratko, prošli smo kilometre ignorirajući tragove. Kretali smo se lijevo-desno i točno pronašli rijeku i kontrolu. Osjećao sam se dobro već prije tog trenutka, tijekom i do kraja utrke. Veliki napredak od ARC-a, gdje me nervoza isisala i nakon utrke uzrukovala mi noćne more, u kojima me terorizirala karta. Nakon ARWC-a sam spavao ko beba.
Nije mi ugodno plivati u slovenskim rijekama ako su blatnjave. Tako da me plivanje u afričkoj rijeci bacalo iz takta. Silno sam htio obaviti to tijekom dana, ali nije išlo. Morao sam se napuniti adrenalinom i stisnuti zube. Što je na dnu rijeke, što je još u vodi osim hlada? Ah. Jedna riba je skočila pokraj Marina, druga je skočila Maji u lice. Zamislite to: noć je, u Africi ste, u rijeci ste, i nešto vam skoči u lice! Da se naježiš.
Još jedno plivanje i ulazak u tranziciju. Preuzimanje karti, crtanje, oblačenje i već smo bili na biciklima. Malo početne nesigurnosti, nerazumijevanja kojim ćemo tempom, kojim redoslijedom u koloni, ali nakon desetak kilometara uhvatili smo ritam. Teren je bio dosadan poput crijeva. Srećom, prešli smo ga noću. Beskrajna polja, sve ceste su makadamske. Asfaltiranje se ovdje ne isplati. Ne samo da standard nije dovoljno visok, već bi bile i neiskorištene. Automobili su rijetki, ljudi se voze samo organiziranim prijevozom, kamioni većinom imaju duple prikolice i uništili bi svaku cestu. S obzirom na to, podizali su i puno prašine pa smo škrgutali zubima. Na drugim mjestima smo suzadržavali dah prolazeći kraj njiva gdje se prskalo. Život ne prestaje ni noću, crna je radna snaga jeftina za bijele gospodare. Sredinom noći izveli smo prvi odmor, 15 minuta spavanja. Čudna osa proletjela je pokraj mojega uha. Tražila je gnijezdo. Nisam mogao zaspati. Maja nije ni pokušavala, netom prije nakljukala se kofeinom. Tomas i Marin su zaspali. Počeli su se pojavljivati prvi znaci umora. Prema jutru, vođa tima, Maja, sazvala je sastanak tima i objavila kako odustajemo od prvotne strategije, prema kojoj smo planirali ulazak u dionicu kajaka već drugog dana. Takvu strategiju su prije starta sugerirala procijenjena vremena za dionice koje je objavio organizator. Tome treba dopisati i ograničenje »dark zone« na kajaku, što je značilo kako se od 19 sati navečer do 5 ujutro ne smije veslati na većem dijelu rijeke gdje su brzaci. A noćenje uz rijeku… Ne, hvala. Tako je nastala naša prva strategija. No, tijekom prve noći postalo je jasno da smo znatno sporiji. Kasnije smo doznali da su sve ekipe bile sporije nego što se očekivalo. To je opustilo napetost oko tempa i kad je sunce zagrijalo padinu, sjevernu stranu brda, odabrao sam mjesto za sat vremena sna. Zatim smo nastavili biciklističkom etapom. Preostala je još polovica, oko 90 kilometara. Spust je bio zabavan, prelazak manjeg nacionalnog parka bio je pun nade da ćemo vidjeti slonove, a teren se promijenio u savanu. I postalo je vruće. Prokleto vruće.