Treking orijentacija ili kako ne biti izgubljen prije starta
Orijentacija u prirodi uvijek je predstavljala određeni izazov svima koji su dolazili u kontakt sa raznim kartama. Iako je orijentacija na neki način prisutna u našem svakodnevnom životu (putovanja, odlasci na posao, odlasci na neku određenu lokaciju u gradu…), orijentacija u prirodi ipak je puno zahtjevnija i sadrži neke elemente koji se savladavaju vježbom i edukacijom, a često i upornošću.
Pojavom “Adventure trka” u Hrvatskoj (i svijetu) veliki se broj avanturista, atletičara i dugoprugaša susreo upravo sa neizostavnom disciplinom svake takve utrke: ORIJENTACIJOM.
Jednima je muka od same pomisli na traženje kontrolnih točaka negdje tamo daleko, dok drugi to vide kao veliku prednost. U ovu drugu grupaciju spadaju i osobe koje su došle iz orijentacijskog sporta, poglavito iz orijentacijskog trčanja. Često tjelesno inferiorniji, orijentacisti na Adventure trkama redovito ostvaruju dobre rezultate upravo na orijentacijskim varijantama i dobrom čitanju karte. Ova prednost naročito dolazi do izražaja na natjecanjima na kojima je staza tajna do samog starta.
Zašto je to tako? Pa krenimo redom.
Svaka karta je umanjena slika Zemljine površine, nekog dijela Zemljine površine ili nebeskog svoda. Zemljina površina, zbog zakrivljenosti, ne može se prikazati u ravnini bez deformacija, a ne mogu se predočiti ni sve pojedinosti i svi objekti na Zemljinoj površini. Prema tome su karte deformirane i pojednostavljene slike/prikazi/ Zemljine površine s unaprijed određenom svrhom. Upotrebljavaju se za različite naučne, tehničke, privredne, vojne i kulturne potrebe, pa se i dijele prema mjerilu, sadržaju i svrsi. Prema mjerilu, dijelimo ih na karte krupnog (do uključivo 1 : 100 000), srednjeg (od 1 : 100 000 do 1 : 500 000) i sitnog (od 1 : 500 000 na više) mjerila.
Trkače naravno najviše zanimaju karte krupnog mjerila i to do maksimalno 1 : 25000, jer sa tih karata mogu isčitati najviše informacija. Daleko najbolje i najpreciznije su karte za orijentacijsko trčanje, ali nažalost njih ne susrećemo na treking utrkama, već smo često osuđeni na nekvalitetne stare specijalke ili planinarske karte. U svijetu je ta situacija bitno drugačija, pa u Skandinaviji nalazimo savršene karte velikih područja.
U čemu je zapravo razlika između planinarskih i orijentacijskih karata?
Naizgled, u prednosti su planinarske karte zato što imaju ucrtane visinske kote, planinarske, MTB i sl. markirane staze, imena pojedinih lokacija, te drugačije simbole za prikazivanje objekata. No nedostataka je puno. Planinarske karte manje su detaljne, ne pružaju informaciju o prohodnosti terena van puteva i ono najvažnije je da su autori planinarskih karata (barem u Hrvatskoj) manje stručni u izradi karata i reambulaciji terena.
Jedna od bitnih razlika su upravo ti standardi crtanja karata pa tako na “specijalkama” odnosno planinarskim i orijentacijskim kartama susrećemo bijelu boju kojom su prikazane livade, a zelenom šume. Kod karata Zlatka Smerkea koje se najčešće koriste na treking utrkama u Hrvatskoj imamo mješavinu jednih i drugih karata pa su tako žutom bojom označene livade, a zelenom šume. Ostale boje: plava (vodene površine), smeđa (izohipse i zemljani detalji) i crna (putevi, kamenje i objekti koje je čovjek napravio) predstavljaju identične podatke na svim kartama.
Kako se zapravo orijentirati na treking utrkama
Kako je orijentacija ipak disciplina koju treba trenirati i učiti kroz boravak sa kartom na terenu, nije jednostavno prenijeti svo znanje kroz nekoliko riječi na papiru. No kako ne bi bili izgubljeni i prije nego ste startali evo par savjeta:
– Probajte saznati o karti i terenu što je moguće više i prije samog natjecanja (sa poziva, fotografije na Internetu) jer iz njih možete dobiti predodžbu šta vas čeka barem na nekim djelovima
– Proučite mjerilo karte i ekvidistancu (vertikalna udaljenost između dvije osnovne izohipse), provjerite starost karte i datum reambulacije (dopunjavanje i ispravljanje gegrafskih karata i planova na terenu) jer ćete se ovisno o tome i oslanjati na pojedine podatke na karti!
– Saznajte tko je crtao kartu (bitna informacija za one koji imaju iskustva na različitim kartama, pa prema tome mogu znati koliko je karta vjerodostojna i kvalitetna)
– Saznajte kakav je tip terena, kakva je “trčljivost” terena (kamenjar, čista šuma, kraški teren…)
– Raspitajte se tko postavlja kontrolne točke i zamišlja staze (svaki organizator ima svoju reputaciju koliko je kvalitetan i koliko dobro to radi)
Na kraju
Karta je osnova za orijentaciju, a cilj je razumjeti informacije koje daje karta. Da bi se karta koristila za navigaciju (kretanje) neophodno je informaciju koju čitamo iz karte pretvoriti u sliku onoga što očekujemo da će se pojaviti dok putujemo preko zemljišta.
Da bi na neki način profitirali na treking utrkama, potrebno je biti koncentriran na čitanje karte, vjerovati u svoje mogućnosti (ne pretjerano gledati druge trkače koji će vas možda odvesti u krivom smjeru) i stalno provjeravati smjer kretanja koristeći kvalitetne kompase. Ne letiti terenom bez glave. Usporavanje ili čak stajanje na najvažnijim mjestima kada se bira smjer budućeg kretanja može na prvi pogled izgledati kao gubljenje dragocjenih minuta, ali u konačnici na taj način možete profitirati i nekoliko sati. Pri tome „gubljenje” i dalje ostaje sastavni dio svakog orijentacijskog i treking natjecanja ali bi bar iz grešaka trebalo izvući pouke i na sljedećoj trci ih pokušati svesti na minimum.
Druga opcija je naravno dodatno treniranje orijentacije na manje zahtjevnim trkama i treninzima. Orijentacijski klubovi često organiziraju škole i treninge za sve zainteresirane pa se možete priključiti klubu u njihovim aktivnostima (www.vihor.hr).
U svakom slučaju da bi pobjedili ili ostvarili dobar rezultat treba imati hladnu glavu i brze noge, i držati se one narodne i: „Kreni brzo, u sredini pojačaj i na kraju finiširaj”.
Tekst napisao: Damir Gobec
