Koja je razlika između trekinga i trčanja!?
Kao stari trkač i nešto manje stari trekingaš odlučih usporediti ove dvije “discipline” jer me često pitaju “A kaj je to uopće treking i u čemu se razlikuje od trčanja?”. Ne znam kaj da velim! Moraš doć’ od starta do cilja, proći određene kontrolne točke prema zadanom rasporedu, uglavnom šumskim putevima, makadamima, markiranima, nemarkiranima, a kako nema okrepnih stanica, moraš sa sobom furat vodu i najnužnije stvari.
Zvuči dosta slično trčanju, ali definitivno nije za ortodoksne, plemenite trkače kojima bi ruksak na leđima bio preveliko breme, kao ni za one što zaziru od orijentacije k’o riba od suhog, zatim za konzerve koje štuju samo asfalt naš svagdašnji, a o lovcima na kune da i ne govorim jer lovice na trekinzima baš i ni…
Argumenti ZA trčanje: što je najcarskije u trčanju? Ne treba ti nitko, ali NITKO! Jedino ulaganje su tene, na sebe staviš neke šugave gaće i majicu i trči kuda ti srce želi – ulaganje nula bodova, možeš trčat’ bilo gdje, bilo kad, po bilo kakvim vremenskim uvjetima – savršeno nešto, a ako si freak trka i druženja, trke su, brate, svaki vikend, i to ponekad i po nekoliko njih.
Argumenti PROTIV: kad je nešto toliko savršeno, koliko može biti kontraprotivnih argumenata? Vrlo malo, ali… Dosadi ponekad samo trčati, trčati, trčati i trčati i trčati, ja bi koji put i nešto drugo…
Argumenti ZA treking: za razliku od prilično dosadnog trčanja gdje su sve staze više-manje izmjerene i otprilike se zna koliko bi svatko “trebao” ići (e, kol’ko si iš’o, puk’o i prepuk’o si, e, super si iš’o i slično…), ovdje je sve nekako opušteno… Baš me briga jesam li se odmarao za trku ili nisam, u kakvoj sam formi, nema pritiska jer ionako nitko ne zna koliko bi se «trebala» ići određena staza, već se to može samo pretpostavljati, pa išao ti sedam i pol ili devet sati, prilično je svejedno.
Argumenti PROTIV trekinga: sve je super i sve je za pet, ali, čovječe, kupi ovo, kupi ono, a kad dođe račun za višestruko ispeglanu karticu, dođe ti da se baciš kroz prozor. Te ruksak s mjehom (k’o da sviram gajde, majke ti!) za preko nekoliko stotina kuna, te čeona lampa te perolaka vreća za spavanje, te štapovi, te nekakve super ultra super treking tenisice te posebne čarapice, trkelj, trkelj, ažbla, yadi, yadi, yada…
A kad se izgubim u šumi i ne znam kud bi? Jao! Tad su mi krivi svi mrtvi i sve živo, a najmanje moje elementarno orijentacijsko neznanje, pa kao takav indolentni mužek na šumu ne bi smio ni pomisliti, a kamoli joj se približiti. Ali uči se, uči se…
A možda mi se najviše sviđa to što kad mi se više ne da trčati, lijepo počnem hodati i ne gubim gotovo ništa. O boravku u šumi, u planini, da i ne govorim. A još kad padne noć, e onda imaš osjećaj skoro pa avanture, što je super za nas koji bismo je htjeli doživjeti, ali nemamo muda absajlati ili strmopižđivati se biciklom niz neku ludu padinu što je obveza na pustolovnim utrkama.
Naravno da je najbolje upražnjavati jedno i drugo kao lijek za suzbijanje dosade, pa trkače (obrnuto nije potrebno jer su gotovo svi trekeri ujedno i trkači, iako neki od njih vjerojatno ne žele da ih se tako karakterizira) pozivam da nam se pridruže na pokojem trekingu – možda otkriju novi sport koji će ih oduševiti, možda novi život, možda novu opsesiju (i neće možda biti u šumi, nego sigurno!), možda se približe Bogu… A možda i ne!
Tekst napisao: Kristijan Šivak
