Eto, ne smijem propustiti ponuđenu priliku da i ja napišem riport s trke. Uvijek čitam neke Kikije, Mukkije i ostale uprije, a sad i ja to mogu probat napisat.
Dakle ovo je dosta duga priča o putu u Italiju na trku Trans D’Havet.
Ove godine sam si kao jedan od ciljeva zadao da obavim za mene najdulju trku dosad, s time da na toj trci i vidim nekaj lepog. Prvotni plan je bio Istra 110 km, no potrefilo se da moram u Beč na malo dulje vrijeme u tom periodu. Sablja je cimao za neku vampirsku trku u Transilvaniji, al obojica smo bili za to da se nekam ide. Zadnje tri godine slušam o Eigeru, Madeiri, UTMB-u, Pirinejima, pa sam pretpostavljal da bu Sablja, koji sve to prati i zna, imal neku dobru ideju. Odluka je pala u ožujku u bircu prek puta Tvornice. Sablja me pokušao nagovoriti na neki Sudtirol 120 km, al mene teškog ziheraša se na to ipak nije dalo nagovorit.
Rekao je da mu se TDH čini lepa trka, al opet i zahtjevna. Predalpe, masiv pod nazivom Piccolo Dolomiti, 50 milja, 83 km, oko 5500 m+. Tad mi se i to činilo malo previše, ali ipak dohvatljivo uz prikladne pripreme. Kad sam došao u Beč, platio sam nam startninu prek neta, i to je bilo to. Stavio je Sablja to na web, u očekivanju da bi još netko pošao s nama, ali do samog kraja nije nitko pokazao niti manji interes. Još sam probao malo cimnut Kikija mjesec dana prije. Čak me je pitao i za datum. Al kad je čuo datum, rekao je da tad mora na Čvrsnicu.
Nakon bečkog maratona počeo sam trenirat isključivo na brdima. Prvo na niskim brdima bečke šume, pa natrag na Sljemenu, odradio Traversu i zatim odlučio otići na Velebit ultru kao glavni test. Velebit je bio toliko veliki doživljaj, kao i ovaj, da još titram kad se sjetim, ali ovo nije riport o Velebitu. Zadnje pripreme odrađene su na Krku i na Učkoj.Sablja i ja krećemo iz Dramlja u petak 24.7. Trka počinje toga dana u ponoć. Put do Valdagna je ugodan. Stižemo tam oko 15 h. Vruće je, oko 37. Lutamo, Talijani ne znaju engleski, neka žena nas usmjerava na start u skroz drugi grad. Tipična talijanska navlakuša, al dva Rvata se ne daju. Sami nalazimo start nakon sat vremena lutanja. Tek se počinje skupljati ekipa. Sve Talijani, oko 300 ljudi. Mene je frka prognoze koja je loša za noć. Frka me da ne prekinu trku (što su napravili prošle godine nakon 9 h trke) ili da ne upadnemo u oluju.
Ispostavilo se da će biti ovo drugo. Mada se Sablji baš ne da, idemo na talijanski brifing. Poslije ih zamolimo da nam kažu par rečenica na engleskom. Rekli su da se dobro opremimo zbog loše prognoze i da pratimo narančaste trakice, a da crveno-bijele pokazuju gdje ne smijemo ići. I treba reć da je staza bila savršeno označena, bez ijedne dubioze. Idemo autobusima na start. Na startu seoska fešta, kao u nekom Fellinijevom filmu, al s nama trkačima koji neprikladno odjeveni ulijećemo u kadar. Prije starta stalno povremeno blica s neba, al ne čuje se grmljavina.
I krene tak trka. Sablja ode negdje naprijed s masom. Ja lagano među zadnjima, mada znam da ne smijem baš prelagano jer vremenski limiti nisu za zezanciju, naročito na početku (inače limit za završetak trke je 24 h). Na izlazu is sela sa strane ceste bodre nas mještani, kao na Tour de Franceu. Ulazimo u šumu i avantura počinje. Ide se u koloni. Kak nas ima oko 300, jako se rijetko dogodilo da sam bio sam tijekom trke. Prvi uspon ima soma metara. Kako se približavamo vrhu, sijevanje je sve češće, a grmljavina sve jača i sve bliža. Neposredno prije vrha ulazimo u oluju. Pljusak nas moči do kože, vjetar dere, a gromovi stišću pakšu i ubrzavaju puls. Kak udari grom, svatko iz kolone napravi neki break dance pokret. Može li grom udarit u štapove koje imam u rukama? Možda ipak udari nekog drugog? Često mislim na djecu i ženu. Cijelo ljeto bilo je prekrasno,vruće i bez kiše, i baš danas ovo. Idem brže od planiranog, što od straha, što zbog toga da ne promrznem. Nakon vrha počinje žešći sunovrat dolje, single track, po kamenju. Pljusak i dalje dere. Volonteri stoje i upozoravaju nas kak i kam da idemo. U jednom trenutku frajer ispred posklizne se i padne na stijenu niže. Ispale mu naočale i ja mu ih stavljam natrag u ruksak dok on sjedi, a volonter gleda kako mu je. Krv mu curi iz rane na potkoljenici, a nisam baš siguran ni dal mu je kost ispod toga cijela. Nastavljam dalje jer je gužva iza nas, a volonter zbrinjava dalje. Konačno dolazim na prvu kontrolu i kiša prestaje, a grmljavina se udaljuje.
Prošlo je 2h:40m, a limit je 3:20, i to mi je skroz ok. Piči se na slijedeći vrh od 1700 m, uspon od 700 m. Na početku uspona opet počinje kišica, i zatim opet ponovno cijela priča s olujom sve do vrha. Neki Talijan mi priča da ćemo za 2 sata doći na najljepši dio staze i da će bit okej vrijeme. A nakon toga da idemo na najviši vrh, i pritom se malo podsmjehne. Na vrhu prestaje kiša i dolazimo na drugu kontrolu. Tamo se presvlačim u tajice jer je prehladno, gornje majice ostavljam mokre, jer moram čuvat jaknu suhu ak se ovo ponovi. Jedem klopu. Izlazim s kontrole, zubi mi cvokoću od hladnoće i počinjem trčat malo brže na nizbrdici, mada je teren džombast od kamenja. Ipak, nema više kiše, dolazi zora, temperatura tijela se brzo normalizira i ide se dalje. Slijedi najljepši dio staze. Blagi uspon od 1000 m, ali kroz 10 km uske staze po zidu od stijena i prolaze kroz 52 galerije tj. tunela. Staza i pogledi oduzimaju dah, te svako malo stajem i slikam. Zato za ovaj dio, molim vidjeti fotke. Pri kraju staze mi je čudno u glavi, kao da mi se suzilo vidno polje i pospaniji sam. Je li to od nespavanja? Ili mi fali malo O2 na ovoj visini? Usporavam i dosta škvadre me tu prestiže. Ali, dolazi nizbrdica do 4. kontrole, i sad ja tu prestižem malo ekipe.
Na 4. kontrolu, na pola puta tj. 42.5 km, dolazim za 8 h i 50 min. Mislim si da sam totalno spor. Limit je tu 10 h, a ti si došao samo 1 h prije. I tada tok misli o odustajanju – vidio sam najljepši dio staze, umoran sam, na vrhu mi nije bilo dobro u bulji, Sablja je ispred mene sigurno 1-2 h, tko zna koliko će me čekat kod auta, zašto da idem dalje. Na kontroli ima dosta ljudi, svi jedu juhu. Ja jedem druge stvari i razmišljam kaj dalje. Lijep je dan i jutro je, a meni se čini da skoro treba doć noć. Ipak, mislim si, visinske u drugom dijelu ima manje (odvalio 3000, a ostalo 2500), i možda bi se to dalo odvalit za manje od 9h. I krećem dalje. I to nekim tempom koji mi je taman, stvarno dost sporo. Uzbrdica je, frajeri me deru, priključila se ekipa koja trči maraton 42,5km i oni sprintaju pored mene, al dobro se osjećam i idem dalje. Malo prije sljedeće kontrole srećem onog drugog Hrvata na trci i zaderem se „Di si, Hrvat!?“. Al Sablja mi pokislo veli da mu nije dobro u želucu. Klinci su imali probavnih problema dan prije nego što smo krenuli i sad ga je to čopilo, jer inače nikad dosad nije imao problema na trkama s tim. Dolazimo na kontrolu i predlažem Sablji da odustane. U crijevima mu se vjerojatno uopće ne apsorbira tekućina, a kamoli hrana, i ak krene takav na najgori uspon koji sad ide, može se dovest u stanje da zaglavi i da se ne može izvuć do slijedeće kontrole, a ovdje sad na kontroli ima prijevoz do starta/cilja. A nismo si ni zdravstveno osiguranje za put uplatili. Znam da je jak fighter i da bi najrađe išao dalje, al rekao sam mu kaj mislim da je najpametnije. On mi je rekao da ja krenem dalje, a da bu on još malo razmislil.
Krećem ja dalje. Sad ide najviši uspon na 2200 m, a krećem s nekih 1400 m. Ipak si mislim, ajde odvališ to, pa poslije više nema toliko uspona. A možda i nije tek strašan uspon. Ali! Ali… Bio je to najkrvaviji uspon ikad u mom životu. Vertikala totalna kojoj nema kraja. Čini se stalno da je vrh blizu, iza ugla, ali nije. Vruće je, sunce piči, onda odjednom hladno, oblačim majicu dugih rukava. Na nekim mjestima ide se četveronoške. Psujem sve po spisku. Ali ne forsam, idem polako, kao i svi drugi. Priroda tj. stijene oko nas su prekrasne, al ne vadi mi se sad fotić. Ipak dođe jednom i taj vrh. A nakon njega opet spor i težak spust po kamenjaru. Al zato pogledi prekrasni – prekrasna dolina, travnjaci, uski kameni putići, prava idila, kad slučajno ne bih bio na trci. Dolazim na kontrolu i pitam jednog trkača na kojem smo kilometru i kolko je sati. Saznajem da smo tek na 55. kilometru tj. da mi je trebalo oko 3h za 6.5 km!!! I ima još 28 km do kraja, a nisu svi usponi gotovi. Škvadra jede i odmara se na kontroli. Ja jedem na brzinu i idem dalje, jer ima još puno. I tak se ide dalje u polaganom tempu, stalno malo gore, pa dolje. Mislim si kaj je sa Sabljom i nadam se da nije krenuo u onaj krvavi uspon. S druge strane, ak je odustao, čekal bu me vječno. Čekam 70. kilometar nakon kojeg se ide samo dolje. Čini mi se prema kontrolama da je to sad konačno to. Ali i dalje se ide ili ravno ili malo gore–dolje, a još smo jako visoko.
Napokon počinje nizbrdica, nakon koje se čini da više nema uspona i čini mi se da sam prošao sve okrepe. Imam snage, ali je tehnički jako zahtjevna i strma. Ipak, počinjem prestizati neke ljude. Vidim neke kuće i mjesto dolje, kao da ima još 2-3 kilometra. Kad odjednom okrepa! Kak sad okrepa? Pijem na okrepi i pitam kolko još do kraja. Osam kilometara! Čini mi se to previše, al idem odmah dalje. Ostavljam na kontroli nekoliko ljudi, a nizbrdica više nije opaka, neg blaga i mogu trčat polako, mada postaje opet opako vruće. Al većina škvadre hoda nizbrdo, tak da svako malo nekoga prešišam. Ulazim u Valdagno, mjesto starta/cilja, al putevi nas vode po dvorištima, okolnim brdima, nikak da se spustimo u mjesto. Još 4km do kraja. Prestižem još neke ljude, al i mene prestigne jedan lik. Konačno ulazimo u mjesto i neki volonter kaže da ima još 1km. Traje taj kilometar, al svaki čovjek na cesti čestita na završenoj trci. I tako dolazim do cilja na glavnom trgiću. Sve puno ljudi i super atmosfera. Sretan kaj sam završio ulazim u cilj. Gledam kolko je sati na njihovom kompu. Oko 18 h 30 min, piše da sam 132. (na kraju ispalo da sam 132. od muških, a 143. ukupno) i smatram da je to za ovakvu krvavu trku skroz ok vrijeme. Pijem hrpu tekućine u cilju i dolazim k sebi. Pitam nekog tipa da pogleda kaj je sa Sabljom i on mi veli da je zadnji put viđen na kontroli na kojoj sam ga i ja vidio.
Vraćam se skroz polako do auta i eto tamo Sablje. Ipak je odustao tam di smo se zadnji put vidli i vratili su ga autom natrag. Al onda ga je skršilo. Povraćao je, kunjao i čekao satima. Baš peh! Al dobro da nije odlučio ić dalje. Kad sam ja došao ipak je on već došao malo k sebi i počeo ponovno pit i jest. Uputili smo se prema Torboleu na Lago di Garda na spavanje. Oko 2h vožnje autom. Došli u hotel i zalegli, i fakat dobro odspavali.Kad smo pogledali ujutro kroz prozor hotela, nevjerojatan prizor: jezero velko kao more, plaža, surferi, a okolo brda do 2000 m visine – vidi slike. A mjesto totalno razvijeno na outdoor turizam. Sve puno dućana za surfanje i biciklizam. U turističkom saznajemo za hrpu staza, i planinarskih i biciklističkih. Sablji je bilo bolje. Nakon obilaska sela, idemo autom na Monte Baldo i još trekamo kojih sat vremena do predobrog planinarskog doma na vrhu. Sve puno ekipe, pogled puca na jezero i okolna brda, a u domu se pije rakija, pivo i jede odlična povrtna juha. Pejzaži i dojam još bolji nego na trci. Već planiramo kak se tu moramo jednog dana vratit s bikeovima.
U selu se još odmaramo taj dan, a sljedeće jutro krećemo za HR. Put traje malo duže jer lutamo oko Trsta, al zato, između ostalih stvari, od Sablje slušam sve mitove i legende o raznim trekerskim trkama i trkačima. Živa sveska! I eto, vraćamo se na naš prekrasni Jadran, s dobrim osjećajem u srcu i bez prevelikih planova za sljedeće trke, već jednostavnom željom za odmorom.