Trek štorija

Atlas Ultra Trail

Atlas Ultra Trail
ATLAS ULTRA TRAIL TOUBKAL 2012 by ŠIMUN CIMERMAN

Atlas! Ah, kako lijepo, ushićeno i moćno zvuči!, Poput grčkog Boga planine!

Šteta šta se taj zove nekako glupavo. „Ourea. Kao neka noćna ženska  krermica za ruke. Al, još je Ourea dobro prošao. Mogao je biti Momčilo, Novak ili, recimo, Ivić, Ljubo-Ćesić…


  

Ultra Trail Atlas 2012 čini je velika avantura. No, za mene je i avantura svaki tekst koji pišem, jer, apsolutno, nemam pojma u kojem će me to smjeru odvesti. Sad, kad sam završio tekst,i kad ga čitam,  to nema apsolutno nikakve veze sa onim što sam planirao napisati. Ali, to je kao i ona pametna narodna uzrečica o planovima, a narod, svi znamo, nije budala, posebno naš mudri narod (vjerojatno potječemo sa Tibeta, a ne kako govore, iz Irana, a dokaz tome je naša nadnaravna svevremenska transcedentalna narodna mudrost, prenošena s koljena na koljeno, od stoljeća sedmog…Baj d vej, šta prije stoljeća sedmog smo bili neandertalc, hrčci, vjeverice, prije nas bilo nije, or what, ono, ne..helouuu?). Da, zaboravio sam iscitirati onu pametnu narodnu uzrečicu, a ona ide nekako ovako, nek jezikoslovci ne zamere mojem neuku i šlampavosti: „Život je onošto se događa dok mi planiramo što ćemo sa životom.“ Ili tak nešto. Uglavnom, vežite se. Krećemo u Visoki Atlas. Ne, Jankoviću i Kapoviću, nisam mislio na lisice i latex, već na sigurnosni pojas.

 

Jeste se kad igrali ko kikići igre (osim s Barbikama i autićima) zavrtiš globus, ispružiš prst, i gdje se nađeš – tamo ideš? Barem sam ja to radio kad bijah kikić na jednom malom kućnom globusu (a kad sam narastao veći nije mi više trebao prsitć). I zamišljao neku vukojebinu koja će me impresionirati do nogu. Ajmo biti konkretniji: zabij šestar na karti svijeta sa centrom u Zagrebu. Produži šestar na radijus od cca. 3.000 km (Zagreb-Moskva), to se čini savim dovoljno. Relativno blizu (mislim, ako su Njemci 1942. mogli držati 3.000 km linije fronte sa SSSR-om, od Irana do Finske, onda, pliz, ono, ne…), a dovoljno daleko da se ne može u jednom danu isfurati po švapskom autobanu od 5 traka, gdje je brzina tu-tua neograničena. Tražimo, znači, najegzotičniju destinaciju koju želimo vidjeti u tom krugu. Krenimo od Istoka, da se nebi reklo da smo kseno-homo-arakno fobi diskriminirajućih stavova. Nastavljamo u suprotnom smjeru od kazaljke na satu. Libija. A, Libija. Uf, nekako baš i nije vrijeme za Libiju. Egipat. Ok, ali od pustinje i piramida…Već viđeno. Saudijska Arabija, Irak, Iran…Možda u nekom drugom povijesnom vremenu i situaciji… Turska. Ah, Onur i Sulejman mi na uši već idu van!  Azerbeđan, Gruzija, Majka Rusija… Moskva, Helsinki (E, tam zna biti supač Eurovizija!), Oslo (I tam zna biti još više supač Eurovizija!!), Dablin (A tek kak tam zna biti naj supač Eurovizija!!!). Lisabon. Atlantik. Atlantik. Još malo Atlantika. Maroko. Atlas gorje. Visoki Atlas…Wow! To je to!

 

Kratki muzički intermeco prije ozbiljnijeg početka:

„Zaustavi se, šestare, nešto bi te pito!
Piju li nam vuci sa izvora vodu (jok, kupuju je u Konzumu)
Da li nam slavuji pjevaju u zoru (ne, DVD Oklaj im je sad dodijelio satnicu svakog utorka od 18h-19h)

Kako mi je mati otkad s ocem nije (super, ovaj novi ne koristi vijagru i ne lema je ko tvoj ćaća)
Da li sada stari priko više pije (navuko se sad na radlere, ali se prežderava od janjetine. Malo povišen kolesterol)

Još ti se braco oženija nije (e, jebi ga, kako da ti kažem na lijep način…Naime, braco ti živi s dečkom. Al je muško u vezi, odahni!)
Baka ti još dida pribolila nije (…pa dida je izgino još 1943. na Neretvi od partizana, a baka se samo pravi, radi sela, još od 1948. dejta komšiju Milojka sa kućnog broja 42a….)

Vjetre s Atlasa…Hej, hej, zaustavi seeeeee!“

Za neznalice: http://www.youtube.com/watch?v=RwPTOaKPiVQ

Ja se ispričavam, ali ponelo me. Nisam mogao odoliti. Kao ni Dalibor iz Partizanske eskadrile (vidi, na 1 min i 10 sekundi: http://www.youtube.com/watch?v=pEeie1Seo1c).


Krenimo dalje. Da, bez premca, najegzotičnija lokacija u krugu! Tamo gdje Atlantik dotikavle, rekli bi autori turističkih brošura, ljubi Mediteran (kakav je nekad bio, a ne kaki je sada), a pustinja Sahara u dužini granice od 2.500 km opći sa Atlas gorjem, iza čijih leđa ćiri Zapadna Afrika. Površinom 10 puta veći od Hrvatske te sa 7 puta većom populacijom (manje od nas po km/2, što je vrlo teško postići…), Maroko je ultimativna destinacija, ako baš silno želite da vas nešto zaista impresironira i obori s nogu. Konkretno, Atlas gorje, koje se proteže čak 2.000 km, te zauzima površinu veću od bivše Yuge. Još konkretnij, biser Atlasa – ono najveće i najpoželjnije – High Atlas (Visoki Atlas) koji se proteže 600 km, sa najvišim vrhom Toubkalom (kao mi ime utrke, jer smo prolazili ispod samog tog vrha), od 4.165 m i prosječnom visinom vrhova od 3.000 metara. A, sad dosta ove zgooglene info kenjaže.

Motiv za ovu utrku bio mi je da osvježim sjećanja na svog najdražeg prijatelja i jednog od najboljih gorskih spasavaoca, kojeg je Hrvatska iznjedrila, pokojnog Joška Božića, sa kojim sam proveo i preživio najveću avanturu u životu, ekstremnu pustolovnu utrku Eco Challenge, najtežu utrku na svijetu, koja je trajala 10 dana i noći, 650 km kroz najveća bespuća Visokog Atlasa. Iako Joška svi znaju kao “sina Stipe Božića”, i sam Stipe, kojeg sam prvog kontaktirao da nam se pridruži u timu za Maroku,  rekao je  “imam ja jednog boljeg od mene”. Bio je u pravu. Osim što smo poslije cijelog tog iskustva u Maroku Joško i ja postali kao braća, bila je to ujedno i prva pustolovna utrka na kojoj je nastupio neki hrvatski tim, te ujedno i kamen temeljac pustolovnim utrkama i trekingu u Hrvatskoj. Jer sasvim je izvijesno da tog događaja nije bilo, treking i pustolovne utrke u Hrvatskoj nikada nebi ugledale svjetlo dana. No, ovogoišnja “avantura sjećanja” me odnijela u drugom smjeru. Umjesto oživljavanja starih, zadobio sam neka nova sjećanja! Koncept “oživljavanja sjećanja” čini mi se sada krivim pristupom, jer, nikada ne možemo ponoviti nešto što je u time line-u prošlo, već samo možemo gomilati postojeće, što nakon nekog vremena postaje također sjećanje. Da, bila je to posve nova i drugačija avantura od one davne 1998…Kad smo bili 3. na svijetu u fudbalu i kad smo završili najtežu utrku na svijetu…)))

Za utrku sam se odlučio kad sam krajem augusta 2012., znači, prije mjesec dana, bio u Chamonixu, na sajmu Ultra Trail Mont Blana, najprestižnije svjetske trail utrke (10.000 rejsera na startu po različitim kategorijama), gdje sam zakupio štand (ovo je možda i najveći outdoor sajam ovakve vrste u Kozmosu) kako bih reklamirao Velebit Ultra Trail. Vidi čuda, štand prek puta mene je bio Ultra Trail Atlas Toubkal! Već sam duže vremena o tome razmišljao, a ovo mi je sad bilo na par metara. Sa organizatorima sam odmah napravio deal, platio startninu, kupio avionske karte i – ubrzo sam bio u avionu za Marakeš. Malo sam informatički bio u blokadi, jer, jako slabo su organizatori informirali ne-francuze na svojem sajtu. Ali, računao sam, snalazit ću se u hodu i improvizirati, po starom balkanskom principu. Recimo, nisam znao da startnina od 250 Eura uključuje i spavanje od 4 noći, doručak i večeru na dnevnoj bazi, transfer u visoki Atlas od aerodroma iz Marakeša i povratak na isti. Uf, ovo je dosadan dio, jel tak?

 

Profil staze

 

Krenuh iz Zagreba, preko Pariza, gdje sam morao čekati 5 sati do sljedećeg leta. Tu mi je bi toliko dosadno, pošto nijesam uzeo nikakvo štivo, da sam pojeo apsolutno svu pohanu piletinu koju mi je mama spremila cijeli veliki plastični kovčezić / lijesić, masovnu grobnicu mrtve piletinu, konkretnije, samo njihova prsa, od cca 3kg. Zbog sanitanih razloga, majka je tu masovnu grobnicu pilećih turpala još malo napudrala vapnom, sloj po sloj. Možda je to bilo i od nervoze. Ili nakupljenih životnih frustracija. Ali, ja sam to nemilice na pariškom terminalu (a tamo se kreću samo kulturni ljudi I nešto bobbaša-samoubojica) rukama trgo, tamanio, i ždero, i ždero i ždero. Ljudi prolaziše, čudno gledaše, mislivši u sebi “Jadan, jede radi životnih frustracija. Sugruno ga je majka kao malog tjerala da se oblači u djevojčicu. Ili su mu se u školi ostali dječaci rugali što ima duplo većeg pišu od ostalih vršnjaka…” Uglavnom, plan da prije utkrke jedem vlastitu hranu, kako se nebih otvrovao kao zadnji put (kada 3 dana nisam znao što da prije u školjku stavim – dupe ili glavu), je u potpunosti propa. Kao, uostalom, i onomad atenta na Hitlera, ali što se nebi moglo okačiti Aleksandrau ili Ferdinandu, a JFK-ja da niti ne spominjem, pa niti ga neću spominjatie, eto…

Pošto sam kasnije sletio u Marakeš, zakasnio sam na organizirani transfer od aerodroma do meeting pointa, Oukaimedena, ski resorta u Visokom Atlasu, na 2700 n/m, udaljenom tek 70 km vožnje od Marakeša. Organizator mi reče da je transfer taxijem 60 E, što i nije tako puno za tu relaciju. Ali, ne budi Lenji Gaša, reko, pa nisam valda jedini došo tako kasnim letom, nađi partnere za podjelu taxi troškova. Naravno, trail runnere je vrlo lako prepoznati: visoke pete, Dolče-Kabana torbice i ostale ekskluzivne opravice s Ponte Rosa. Tak da sam na aerodromu odmah pronašao osobe koje su ogovarale profilu: Ćirila Lamberta sa djevojkom mu i doktora utrke, Ikkasa. A nađoh i malo veći taxi da svi stanemo unutra s opremom. A ugovorih i cijenu od 40E, tak da nas je ta vožnja došla 10E po glavi! Uglavnom, nas četvoro se utrpalo, i krenusmo sat i pol vožnje ka meeting pointu ski resorta Oukaimedena. Od 30 stupnjeva (a noć) u Marakešu, dočekalo nas je tek 7-8 (na kurcu te nosam) stupnjeva u Atlasu. Na skijalištu ima nekoliko hotela, od kojih je jedan, vrlo lijep i elitni, otvoren, dva veća vjerojatno rade tijekom sezone, 5-6 restorančića-kioska, te jedna kasarna ala JNA, sa simpatičnim pitomcima iza bodljikave žice i naš rejserski hotel-planinarski dom na 3 etaža, od po 8-10 kreveta na kat sa smještajem za cca 150-200 duša, sa velikim zajedničkim WC-ima i tuševima na svakom od etaža. Nikad tamo nema gužve po WC-u, a što je fascinantno – nema one balkanske fore, ko na našim benzinskim pumpama, da kad uđeš u WC posle nekog, a ovaj se, brate, zasro do grla, i ostavio tragove i DNK-a gdje je stigo, tak da i gluhonjemi sljepac niske inteligencije može detektirati koje bio! Nema tu, Francuz je kulturan, pitom narod, poslije njih WC izgleda kao da su ga netom (nezom? Kakva je to glupa riječ) keramičari instalirali. Još, vidi, miriše na Bauhaus i kutije za raspakiravanje! Drugim riječima, WC-i su vrlo tihi, ne čuju se ko naši. Ok, dosta o WC-ima! Ajmo na relevantnije teme. Uglavnom, tu je važno spomenuti i sustav septičkih jama, koje za raliku od onih naših…

U hotelu me dočekalo (ne mene lično, već su bili tamo) oko 300-njak ljudi, što trkača, što organizatora i popratnog osoblja i prijatelja, familije. I još nešto tifusara, ranjenika te domaćih izdajnika. Normalno, odmah možeš razaznati tko je rejser, a tko mu familija. A tko ranjenik tifusar i domaći izdajnik. Ne trošivši vrijeme, bacio sam se na marketing.  Odmah sam po stolovima društvenih prostorija marokanskog seoskog DVD-a, gdje se ljudi javno okupljaju, a privatno rastaju, postavio flayere “Velebit Ultra Trail 2013”. Odmah si mogo čuti “Oho, oho, Kro-a-si, Kro-a-si, ohoho…”. Otrov je počeo djelovati….

Međutim, vidi nevolje: na čekiranju u hotelu, osoblje mi reče da za mene nema mjesta u hotelu, već je za rejsere (koji nisu bili sretne ruke već nesretne noge, a ja sam baš taj, napravljen kamp, berberski šatori sa madracem i tamo možemo spavati. Naravno, htio sam se izvući na foru “A, jel to zato jer sam crnac, židovskog porjekla, a homosexualac?”. Ali, for a nije prošla, jer su me odmah sa šanka strelovito pogledali jedan crnac, Židov i homoseksualac, koji su – imali sobu! Zajedničku. Šator mi ne gine. Majke ti: “ne gine”.  Pa kakava je to riječ, kakav je to izraz, ima neka druga jezična expresija!? “Ne gine mi pogiblja!” Pa mi ko da smo naš jezik našli u nekom polju!  Pitoreskno postavljen kamp (vidi slike) za resjere, bit će pravi užitak! Zvuči baš če-če, ali… Dovedoše me do mojeg šatora, za 10 osoba.  Ali, unutra samo ja. Kako je ponoć već prošla, a Marijana ne da nije došla, već je otišla sa Abdulahom i Adnanaom, raspremio sam se, vreću pripremio za sanak. Pošto sam požderao svu streljanu piletinu iz masovne grobnice prethodno otrovanu Ciklonom B od ubojite ruke moje majke, koja piletu ne prašta, morao sam se zadovoljiti još jednom konzervom tune. Da se ne zamastim, a pošto nisam imao bešteka, tunu sam jeo sa Snikersom, koji se na ovoj temperaturi smrzno, pa ga ni Lajon King nebi mogao zagristi. Majoneze, jetrene paštete, špek bijeli masni, mesne doručkove (kojeg čuvam za večeru, pa valjda djeliju i za večeru, a ne samo doručak) čuvam za utrku. Aaaaaa, neeeee! Nisam uzo špek! Pa ja sam konj! Kak ću sad preživjeti!? Uglavnom, preumoran da se nerviram, uvalih se u vreću za zzzz. Sve je bilo ok prvih 5-6 minuta. Ali, kad sam se umiro, svatih da je temperatura ispod nule, a da moja vreća podržava minimalno 5 stupnjeva, pa na više. Ali, oko toga ću se obračunati sa Golecom i Iglu športom. Pošto tako s opremom baš nisam bio pripremljen za ovakve mrzle uvjete, cijelu sam se noć smrzavo, i to ko svi spolni organi svih živih sisacvaca.

Sljedeće jutro probudih se bolestan. Grlo, uho, nos, dupe! Pa nemre mi se to desiti, sad! Blaga temperatura me trese. I još kad sam saznao da, zapravo, imam u cijeni uključen hotel i da sam ga platio još avansno – sam poludil, ne. Bil na kraju sa živcima, ne. Trebao sam se sad nekako izvući iz tih govana. Imam još 20-ak h da se dovedem u red, a prva zadaća – nađi krevet u hotelu! Ne mogu oni napraviti takva pravila, a da Balkanac neće naći rupu u zakonu ili prečicu. Naime, skužio sam da je u tom hotelu vlada zapravo kompletno bezvlađe. Znači, sobe su otvorene, po 10-12 grla u njima, nitko to baš ne nadgleda. Pa jedan slobodni krevet će se naći. I tako ja od sobe do sobe, kata do kata, u svaku sobu zavirih, ne bih li ležaj slobodan našao. Kako su svi u sobama nasumice, i zapravo se ne poznaju, u svakoj sobi u koju sam ušao nisam bio sumnjiv, jer je svaki sobni obitavatelj mislio da sam novi cimer. A I na torbi mi piše “Cimerman”, pa je to i logično, da me nitko ništa ne pita, jer možda može ispast budala, pa da mu se svi u sobi smeju. A bilo je to ujutru, kad su svi već na kafici i doručku, tak da  bi poluprazno obitavalište. I najzad nađoh jednu sobu, 12 ležaja, taman jedan slobodan, u kutu, na katu. Stavio sam svoje stvari gore na krevet, i pravac minglanje sa rejserima. Tog dana sam upoznao dosta ljudi, više-manje dijeleći Velebit Ultra Trail letke, kao onaj krezubi prodavač novina pištavog glasa i govorne mane razrokih očiju, jednim gleda u Črnomerec, a drugim u Dubravu, nekada i onomad na Trgu Republike: “Veeee-černji liiii-sti, kupite Večernji liiii-st!”. Ovo je najtargetiranija populacija koju sam mogao zamisliti: znači, to su ljudi, iz cijelog svijeta, koji briju po ovakvim utrkama, u potrazi za avanturom, tako da je Velebit prava stvar za njih! Problem je jedino što ti Francuzi fakat ne spikaju engleski, ali ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed upisati časove Francuskog. Navečer smo u berberskim šatorima imali zajedničku večeru i briefing, tako da sam i tu iskoristio priliku da dođem do svakog od 50-ak stolova i lično u ruke svakom rejsersom sisavcu pojedincu uvalim materijal. U međuvremenu sam se već skompao sa podosta ljudstva, najviše sa jednom simpatičnom skupinom talijanskih trailera, Marcom & Marcom, Gerrijem, Nicom i Julio, simpatični poput aktera talijanskog bataljuna iz “Alo-alo”. Sa njima sam nastavio briju poslije utrke u Marakešu 2 dana, ali, ne zanima nas privatan život trekera, jel tak?

Najzad, spavanac u toplom krevetiću. U sobi sam se smjestio sa 5-6 marokanskih rejsera, koji fluentno govore engleski, tako da smo mogli fino u miru pročaskati o najnebitnijim stvarima na svijetu ala “Koji vazelin koristiš na utrci” i “Kako je Tito? Jel mu zdravlje ok?”koji te fino uljuljuškaju prije spavanja. Natrpah sam se s vitamimima, medom, mentinim čajem i računao da će mi se ujutro situacija smiriti. Međutim, ujutro, prije 5h, kad se probudih, osjetih i dalje uho-grlo-dupe-nos i blagu temperaturu. Računah, ajde, kad me adrenalin opere i kad počne akcija, to će sve pasti u drugi plan. Ruksak mi je već bio spreman za start od noći prije, i oko 5h sam bio na startnoj liniji. Noć, mrzlo, vjetar, grijem se u berberskom šatoru, kao i svi ostali. Kužim da imam najveći i najteži ruksak. Ali, problem je što su rejseri ne-francuskog govornog područja zaista malo zakinuti za hrpu informacija, tako da sam sve informacije dobivao od rejsera koje sam putem upoznao, a ne od samih organizatora, pa nisam bio u potpunosti siguran koliko i kakve klope imam na rspolaganju na okrepnim stanicama tijekom utrke. Tak da je lakše ispraznit ruksak, na kraju krajeva, ak uvidim da hrane ima dovoljn o na stazi. “Bacio je sve iz ruksaka,I otišo u drugi svijet…Al noćas ako sluša, neg čuje boool…”Da, ne duljum, startali smo u 6h. Zora je svanula, suza je iz oka kanula. Tijekom utrke prehlada me držala još dobrih 12 sati, čak sam osjetio i onu tupu bol u kostima. Iskreno, dosta me to zaokupljalo i nerviralo, ali, negdje u predvečernjim satima, poslije 12h utrke – odjedamput je sve prestalo. Tijelo se predalo.

Start

A, zanima vas kako je bila sama utrka? Pa napravio sam cijeli dokumentarni film od tih 24 sata, tako da neću trošiti o tome previše riječi. Film je napravljen u šaljivom, reko bi opet narod, zajebantskom tonu. Zajebancija na ozbiljnu temu. Netko će steći dojam da je to zasita sve zeka-peka. No, ipak, mi traileri/trekeri privilegirana smo skupina ljudi, jer možemo doživiti, iskusit i vidjeti ono što polazi rukom samo nekom malom 0.0000345 promilu svekolikog pučanstva. I napokon da je netko napravio film o ozbiljnoj avanturi bez previše velikih riječi i parola ala „dosegnimo svoje granice!“ i slično. Citirao bih Davora Novoselca, prvog pustolovnog trkasča i trailera u Hrvata, koji je, uostalom, mene i Joška uveo u ova sranja, i njegovu filozofiju na pitanje „Zašto to radiš?“. „Pa, zato jer mogu!“. Iza zida se zasita ne kriju velike tajne i filozofije. Ah, da sad sam se sjetio da to nije prvi put da smo izbjegli te „velike filozofije“ i „kozmičke izjave i parole“. Priča datira iz 2002. kad je Joško došao na ideju da napravi pustolovnu utrku na području Vrgorca i Biokovo, rodnog kraja njegovih po ćaći. Kad me pitao kako da nazovemo utrku, a meni je više bilo do ušiju tih naziva „Ultimate Challenge“, „The hardest race ever“, „Only for the bravest“, „For hardest balls only“ i sl., predložio sam mu da se utrka zove nekako neutralno: „100 Dalmatinaca“. „Pa zašto tako?“-upito me. „Pa da nas Walt Disney ne tuži, jer je 101 Dalmatinac već uzeto!“. I tako, utrka bi zvana „100 Dalmatinaca“, a ime je bilo opće prihvaćeno u našem narodu. Zanimljivo je da se na toj utrci, na kojoj je Joško bio direktor i nije se mogao natjecati, moj četveročlani tim zvao „Tim Joška Božića“. Onako, šege radi. Ujutro, sljedećeg dana utrke, netko od nas, a možda baš i ja, nije imao obaveznu propisanu opremu, mislim za penjačku dionicu, te nas je Joško diskvalificirao. Sljedećeg dana u Slobodnoj Dalmaciji osvanuo je bombastičan naslov: „Na pustolovnoj utrci 100 Dalmatinaca Joško Božić diskvalificirao tim Joška Božića!“

A sad općenito o Ultra Trail Atlasu. Sveukupno je nastupilo oko 300 rejsera, mahom Francuza, ali, bilo je tu Njemaca, Talijana, Rusa, Amera, Belgijanaca, Španjolaca, Marokanaca, Britanaca, Švicaraca, ko u srpskom vicu. Znači, internacionalno vrlo šaroliko društvo, kojeg je na kraju vica, naš Srbin sve nadmudrio. Utrka je imala 4 težinske kategorije: 105 km/6000m+, 42 km/2000m + i 26 km/1200m+, te jednu kombiniranu kategoriju, što nije loša fora, koju su nazvali “Challenge”, što znači da si jedan dan trčao 42 km, a drugi 26km, pa se to zbrajalo. Odličan koncept za one koji nemaju još dovoljno hrabrosti za 105 km. Ta kategorija je obrala vrhnje  jer su vidjeli više od Atlasa neg mi 105 km-traši, pošto su se rejsali danju, dok je nama bilo 13h dana, a 11h mraka. Utrka je zaista bila teška, puno teža nego Velebit 100, što zbog terena, što zbog činjenice da se išlo preko vrhova od 3000 m čak 4 puta, a jednom čak preko 3600 m. Od 100 trailera, i to njih dvadesetak vrlo elitnih, uspio sam doći 33. Ali, ajde nemojmo više o meni, ajmo o mom autu. Sukladno terenu, koji je čak 40 km bio off road i nizbrdica koje su ala prevoj na Durmitoru prema Crnom jezeru, prava sreća da sam prošao bez ijedne ogrebotine, žulja ili svraba. Osim jedne male rupice na rukavicama, za koju nisam 100% siguran da je to od ove utrke i da sam je ja uopće napravio.

Na 105 km nastupilo je oko 100-njak natjecatelja, od kojih je 20-ak vrlo elitnih, a među njima i nepalski šerpa Dawa Dachhiri, pobjednik Ultra Trail Mont Blana, te dva puta drugoplasirani na istom. Ujedno, dvostruki pobjednik Atlasa. Za ova dva i Po (pod “Po” mislim na najmanjeg, ali I ne najmanje glupog, Teletabisa) naša trekera koji znaju za Dawu, možda je ovaj tekst o Dawinom CV-u suvišan, ali za ostalih 4.5 miliona Hrvata nije. Imao sam sreću (a Dawa nesreću, jer dok jednom ne smrkne…) da sam na putu nazad u busu za Marakeš sjedio zajedno sa Dawom,  jer su svoj ostaloj djeci roditelji zabranili da se druže samnom, jer, vele, djelujem negativno na njihovo odrastanje i skrećem ih s pravog puta, Titovog puta, te napor roditeljskog odgoja pada u vodu. Ali, Dawa je želio ispasti mangup i fora, pa je sjeo samnom, u čemu su mu ostala djeca zavidjela, jer zabranjeno voće je najslađe, a tek janjetina ispod peke.. Vjerujem da ću Dawu sljedeće godine dovesti na Velebit Ultra Trail, a Turističku zajednicu ću probati uvjeriti da financira njegov boravak, što je kikiriki spram onome što bi to doneslo Velebitu, a kroz Velebit i cijeloj toj regiji u smjeru promocije aktivnog turizma u Jugoslaviji i ostalim nesvrstanim zemljama. Ako šerpa Dawa dođe u Hrvatsku, i ako ćemu se dati resati barem na 90%, mislim da Velebit može ići i ispod 13h, jer, njegovo vrijeme je 13h 07min za Atlas, koji je em duži, em veća visinska razlika, em je prek 3.000m, em je tehnički puno zahtjevniji, em je 48 i em je BonneyM.

 

Atlas gorje


 Organizacija utrke je bila besprekrona. Od 10 kontronih točaka, samo njih 3 su bile u kolko-tolko civilizaciji, dok su sve ostale bile u vukojebinama preko 3.000m, gdje su šatore, okrepu i svu ostalu opremu borci doveli na magarcima i konjima. Zamišljam da moram dovesti samo jedan šator i okrepu na Vaganski ili Sveto brdo – joj! Ali, ako nam se šerpa Dawa pojavi, to će biti neminovno, jer, on će povući i druge rejsere sigurno, i onda ćemo Velebit morati zaista dobro skrpati, bez šlamperaja. Za sad si još možemo dopustiti stari, dobri, šarmantni šlamperaj u Treking ligi. Mala kritika na organizaciju: svi sa ne-francuskog govornog područja bili su zakinuti za dosta informacija, a malo vremena i truda treba da su to napravili kak spada. To uspoređujem sa svojim Land Roverom Defenderom: savršeni radni auto, vozi 9 ljudi, priklicu, opremu, tegli gdje kako trebaš, milioni uloženi u njegovu inovaciju pogona, reduktora, motora. A oni detalji, ala prozori, vrata, kvake, ručice. Ostaje ti sve u rukama, gore neg Fića, gore neg ona sex lutka na napuhavanje (zna ostati glava visiti na…). Šteta da ovako dobra utrka padne na ispitu radi malih pizdarija. Puno je teže dovesti taj jedan berberski šator na vrh planine sa magarcima, ljudima i opremom, nego dati na prevod par kartica teksta sa informacijama, da se prevede i stavi na sajt. Da još napomenem važnu stvar: sa Atlasom se dogovaram da napravimo neki Euro 100km trail Cup, gdje bi umrežili 4-5 atraktivnih utrka i jednu 100 km Trail Ligu. Kandidati su Atlas, Korzika, Turska, Portugal, i – 100 km CCC kategorije Ultra Trail du Mont Blanc!  Ako nam to uspije za rukom, onda ona moja prvoaprilska šala 2011 o gostovanju Ultra Traila Mont Blan na Velebitu, koje se mnogi sjećaju, postati dvadesetidrugolipanjska zbilja!

Neka pametna za kraj? Pliz, ono, you ask too much, really…Helooou?

Na cilj sam došao prije 6 ujutro, gladan kao pas jer nisam mogao jesti skoro čitavim putem. Ali, nisam ni osjećao potrebu za hranom, osim što sam uzimao tekućine, magnezija i ponešto slatkiša. Tijelo nije tražilo, pa šta ću ga silom šopat sa stranjima. No, na cilju utrke sam učinio nešto što još u životu nijesam učinio. Kako sam malo pridrijemao u ciljnoj liniji, sa kompletnom opremom na leđima, probudla me hladnoća, jer sam se ohladio te sam se  jedva nekako dogegao do svoje sobe, otišao na tuširanac (a tuš ladan, a ja ladan, a vani ladno, a gledam među noge, i ne vidim ništa na horizontu, a niko se ne javlja, nikom traga, nit glasa, nit slike, niti pisma, razglednice) i kad sam to sve obavio, već je polako svanulo i uhvatila me glad ko..ko…ko seosku đukelu, onu najgoru! Polako  su se već prvi restorani (čitaj: kiosk-čevabdžinice) otvarali za jutarnje kavice i čajeve (e, onaj čaj od mente- pa to je fantazija! Mi nažalost, od ovih čajnih K-plus vrećica zapravo nikad nismo došli u priliku okusiti što je to zapravo pravi čaj i čemu služi!) nakon jutarnje molitve koja je treštila iz zvučnika, vjerojatno naslijeđenog iz nekog logora iz 1941.), dok je istok bio nasuprot zapadu, sjedoh u jedan od njih i naručih – janjetinu ispod peke! Kelner me u čudu pogledao, pokazivao na sat, ali ja mu rekoh na tečnom body languageu „kolko košta da košta!“. Uglavnom, osta nešto janjetine sa krumpirima i povrćem od večeri prije, pa je to gazda sve stavio ispod peke, malo zalio još sa maslinovim da je pomladi 12-ak sati i i za 20 min sam doručkovao – jagnjetinu! I to kaku! Nema je Macola, e!  Eto, jedan detalj vrijedan spomena.

Čak više od 2/3 vremena sam bio sam, da ne spominjem cijelu noć, kad nisam nikokg niti sustigo, niti me tko stigo, sam ko pes! Pa na slemenu ti nije ugodno samom po kmici, a tek kad te noć samog zadesi na Velebitu, nedaj bože u Raminom koritu, a tek u ovoj vukojebini…!  I taj me Atlas, bogme, fizički i emotivno dobrano ispraznio u tih 105 km/6000m+/24h. Ali tu prazninu ispunila je neizmjerna sreća. Na putu nazad u avionu iz Marakeša imao sam onaj teleći zadovoljni osmjeh koji je još mirisao na Atlas Trail i jutarnje jagnje ispod peke. Sletivši u Zagreb, teleći osmjeh bio je na kvadrat veći.

Sve to je ipak bilo vrijedno samo zbog tog jednog jedinog velikog telećeg osmjeha. Telećeg osmjeha s medaljonima…

 


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.