Piše: Ivana Jonke
Godine prolaze. Devet godina od pojave trekinga na mom životnom putu, sedam od ZTŠ školice, šest od otkrića Sabljinih čarolija, pet od prve Traverse, Istre, Velebita, Boroše, ma svega bitnog. 😊 Mahnita zaljubljenost pretvorila se u trajnu ljubav, u jedan od stupova mog života. I kao i svaka, prava ljubav ima svojih uspona i padova, razdoblja idile i razdoblja zasićenja, nedovoljnog cijenjenja onoga što imaš, bez obzira što deep down znaš koliko je dragocjeno.
No, onda dođe razdoblje ponovnog uzleta i vrati se stara zaljubljenost u svoj svojoj strasti i preplavi te kao prvi put. Iznenadi. Zatekne. Ali prigrliš je objeručke, svoju dobru frendicu. Znaš već kak’ to ide.
Blatersu sam upoznala 2017. i mam je dobila svoje posebno mjesto u mom srcu. Družile smo se i 2018. Jedna je bila ultra snježna, druga ultra blatna, obje spektakl. Sljedeća je na red došla 2019. koju nisam mogla završiti, a 2020. nisam mogla ići. I tako je došla Blatersa 2021. Čekam ju, čekam i čekam. U isto vrijeme željna i skeptična “imam li to još u sebi”. Ne trenka se više tak’ ozbiljno, druge su se stvari ugurale i čine život divnim. No eto nje, približava se sigurnim koracima. Murphy je očekivano proradio tak’ da sam 8 dana prije Blaterse na predzadnjoj Dotkici izvrnula zglob. Obzirom da me ta vjerna boljka već godinama prati, bila sam zadovoljna jer sam drugi dan mogla stati na nogu. Odlučila sam pauzirati s treninzima tjedan dana, no dan prije Blaterse je bila zadnja Dotka na kojoj sam branila zlato tako da nije bilo upitno hoću li ići. Išla bih na koljenima. U petak ujutro se dižem, osjećam zglob i kad hodam. Mislim si, odustat ću, ne želim vući ovu ozljedu pol’ godine. Zovem Polju, on kaže: „Kreni, ja sam u blizini autom, pa dokle ide. Odi do Ponikvi. Ak’ bu OK, odi do vrha.“ Dopisujem se s Dudom, ona u sličnim mukama, no obje odlučujemo ići pa kako bude.
Dolazimo na start, uskoro će ponoć, vlada lagano uzbuđenje i veselo iščekivanje. Vrijeme je idealno, nije prehladno, ne puše, ma divotica! Sablja viče: „ 3, 2, 1 UPRI!“ i krećemo! Dogovorila sam se s Vidom da idemo zajedno, da bumo popevali k’o na jednoj prošloj Traversi. Malo me muči da bum mu spora, no on je prije svega čovjek i drug, nije mu opcija da se odvajamo. Na cesti smo svi poletni, trči se sam tak’, Sablja drži vrata dvorišća, nasrčemo, upiremo gore. Trčimo podsusedskim cestama, kad završi cesta i krećemo singlićem znoj mi se slijeva niz nos, sva sam mokra i mislim si ne znam jel’ bum ga mogla pratit’, ovo mi je dost’ že100ko. Zvonkec je čudo prirode, takvim poletom trčati i takav vedar duh sačuvati u njegovim godinama, mogu si samo priželjkivati. Ne staje, ne gubi vrijeme, ne znam jede li, pije li, samo trči. Trčim i ja za njim, brzo mi je, al’ ide. Ono kad jednostavno ide. Uskoro smo na Ponikvama, Poljo i Sablja su uz stazu, odustajanje mi nije ni u peti, samo projurimo (tak’ se to meni činilo 😊). Za 2 i pol sata smo na vrhu, čini mi se da smo na knap ak’ mislimo ići oko 7 sati. Vrijeme je i dalje idealno, bilo je nešto blata, čisto da zasluži ime Blatersa. Spuštamo se do sedla kod Činovničke i trčimo Sjevernom stazom do Hunjke gdje nas čeka Poljo sa toplom juhom. Raj. Govorim mu kak’ mi je sve super, kak’ mi se otvorilo, kak’ je lako i nek’ samo tako ostane. Jurimo dalje, Duda je stalno tu negdje, bori se, al’ ide.
Idemo dalje i već je tu Laz. Na Lazu vesela ekipa, okrjepa k’o u najfinijim restačima (tak se to tad čini, sam’ da znate vi koji uopće niste spavali ili ste ustali usred noći da nas tetošite). U deliriju sam, zgrabim Polju, pjevam Madonnu (otkud ona, ne znam 😊) i plešemo. Totalno sam haaaaj!
Ubrzo kužim da moramo dalje, postaje žiiima, Duda i Zvonkec se goste, ja lagano krećem jer mi postaje ledeno. Cupkam po cesti, sad već pomalo drveno, no i dalje ide i uživam. Ludilo! Lagano se nas troje opet okupljamo, neka stidljiva pjesma je tu, krenulo se ćakulati i šetati. Opet smo na singliću, Duda i Zvonkec se raspričali, šećemo, ali vrijeme je za krenut’ u lagani trk. Mislila sam da bu nakon Laza svinjac, no teren je iznenađujuće suh. Cijela staza je u izvrsnom stanju, bilo je nešto leda, nešto blata, nakon vrha jedino je stvarno loš onaj dio kod Stola, tekućeg blata do koljena, no tu nas je uglavnom spasilo smrzavanje tako da smo rijetko propadali.
Opet trčkaramo i skužim da je ovo prvi put u cijeloj noći da se pojavio bilo kakav negativan osjećaj. Bio je to umor, krizica. No, i to je prošlo. Presreće nas Franci, stalno je tu negdje oko nas, razbuđuje naše uspavane umove svojim tempom koji pratimo.
I već smo na makadamu. Netko govori: „Ha, nećemo ić’ ispod 7 sati.“ Govorim: „Kako misliš ISPOD 7 sati?“ Davno smo zaključili da je blato i da smo išli sporije po zamrznutim dijelovima pa sam si ja uzela zdravo za gotovo da od PB-a niš i da smo sigurno već prešišali 7 sati. Skroz sam izgubila pojam o vremenu. Kako divno. Kako rijetko.
Saznavši vrijeme ja krećem šprintati jer imam šanse za PB. Filmski prestižem ekipu. Ali, filmski! Naravno, nabila sam tempo tak da nakon 5 minuta počinjem curiti i iscurim rekordno brzo. Ekipa nastavlja stampedo, a ja koliko sam mogla. Ipak dovoljno za PB 😊
Ulazim u dom, ekipa plješće, Poljo mi dodaje pivicu, sve vesela lica oko nas koja prepričavaju doživljaje. Ja šutim, smijem se i mislim si: “ O ovome nisam ni sanjala… da ću tako lako završiti, da ću imati snage, da me neće boljeti… da će se zaljubljenost tom silinom vratiti.“ Starija i mudrija, ovaj put ću je više njegovati jer znam da će proći. A znam i da ću čekati… do prve sljedeće.