Perom na monitor zapisala: Ivana Jonke Valpotić
Iščekujući Blatersu, često razmišljam o Traversi. A kad se sjetim Traverse, mam mi je milo pri srčeku. I kad mi je dan fakat loš il’ ponedjeljak krene s kišom (kaj faakat mrzim), sjetim se Traverse ili neke od meni posebno dragih trka i svijet je opet lijepo mjesto.
I kad podvučem crtu na 2017. so far, iako je nudila objektivno teže životne okolnosti, kad na vagu stavim da je ovo prva godina u kojoj sam baš luđački zabrijala na Mrak kombu, doživjela svoju prvu Traversu, prvu Istru 42 km, prvi Velebit 42 km, Sljemenski maraton 28 km, Borošu, Brtoniglu trek… jednostavno ne mogu neg’ zaključiti da je godina bila fantastična. Kad bi bilo u redu sad tu psovat’, dočarala bih tu fantastičnu godinu još i bolje. I ne spominjem ove trke u smislu osobnog postignuća (iako ih, jasno, i tako doživljavam) već u smislu doživljaja i značenja koje je svaka imala za mene, kao i dragih uspomena koje su mi ostale. Jasno, bilo je tu i drugih super trkica; dobri, stari JGL, Dotkica, Lagvitrek, Dugi otok, omiljeni subotnji sljemenski ZTŠ trekinzi (fali mi bar još 1 pridjev J) i druge, no ovo su one koje će mi u 2017. ostati u posebnom sjećanju. Slično kao i 2014. kad sam igrom slučaja poslovno završila na škrapingu i tako otkrila treking. I nisam mogla vjerovati! Dakle, zbilja postoji nešto što me lansira 30, 35 godina unatrag (daaaaaa, tak sam stara J) gdje mi netko daje kartu s blagom i na svakoj točki ja fakat i pronađem blago. Zvuči možda kao pretjerivanje, al’ meni je to tak. Nešto posebno i nešto samo moje, za razliku od većine drugih aspekata života u kojima si najčešće bar djelomično „od drugih“, odnosno ne možeš život krojiti samo po sebi jer si u međuovisnosti s drugima. Na trci nisi, odnosno ne moraš (u tome je čar) biti.
Jasno, tu je i ona dimenzija trekinga, ak’ hoćete, iz perspektive odrasle osobe: luksuz da satima ne mislim ni o čemu drugom osim o putu kojim ću ići do sljedeće kontrole, gdje je sjever, jesam li gladna, umorna, kak je oko mene lijepo, kak je mirisno, kak uživam. To je nekaj kaj me svaki put iznova okrijepi i da novi žar za sve ostalo kaj čini život. I kad se nakon takvog putovanja vratim svojoj obitelji, gledam ih s novim užitkom i spremna sam za našu sljedeću avanturu. Nakon tog prvog trekinga škrapinga, te sam godine kao pomahnitala čekala svaku novu trku Treking lige (tada sam samo za to znala, a tada su još stvarno, sukladno nazivu, i prevladavali trekinzi).
Ali vratimo se mi na ovu godinu i njene posebne, dragocjene trkice koje su me i nagnale ovo pisati. Jer nekak’ mi žal da ostanu neispričane te male stvari…da ostane samo na onom: e Bani, sjećaš se kad smo ono…e Tajči, sjećaš se kak si.. e Marijo… iako mi je to najslađe. Ali strah me da će te doživljaje preplaviti neki drugi i potisnuti ih negdje onkraj sjećanja. Dakle, godina je započela Mrak kombom. Dašak onoga kaj mi je značila napisala sam u tekstu Epska mrakača. Mrak komba je jedna i jedina na pijedestalu mojih sportskih doživljaja. Mnoge bi joj se htjele pripicuknuti, neke su joj i blizu, ali ipak nisu Ona.
I onda je došla Istra na koju skoro nisam otišla jer sam si zabrijala da bu moj prvi “maraton” Sljemenski. To sam si baš zaželjela i osjećala da tak treba biti: Zagreb je moj grad, volim ga za poludit, aktivno, svaki dan. Ista je priča sa Sljemenom, to je moje Brdo, celi život se na njega penjem, penjala sam se trudna, pa s Bornom u pinklecu kad je imal samo mjesec dana. I sad bu moj 1. “maraton” na Sljemenu. Da, to bu baš super. Odličan plan.
No nije tak ispalo. Cure su počele s ozbiljnim pričama o Istri, bile su već godinu prije, vele Tajči i Bani: „Ma to ti je super utrka, pa to moraš ići.“ Idu i Zvonči, Denka, Marijo, Shpiro, Baturica, Duda i brdo drugih dragih ljudi. OK, idemo. Iako mi je to bila prva trka od 42 km, zbog male visinske od 1100 m, nisam je doživljavala kao izazov što je bilo super jer sam zbog toga ušla u nju opušteno i bez straha. Cijeli vikend je bio divan, super zeka je krenula već u petak u autu prema Istri s Tajči, Zvonči i Baturicom i nastavila se u prekrasnom apartmanu koji nam je Tajči našla. Prvi dio trke sam išla sama, a onda me Bani sustigla u Grožnjanu i dalje smo trčale zajedno ili relativno blizu.
I bez neke melodrame, meni je s njom to jednostavno to. Jer svaka brije neki svoj film, a ipak smo si tu ak’ nekoj zaškripi. Skupa, a svaka za sebe. Ne može bolje. Trka mi je bila prekrasna, Istra jednostavno ne može razočarati i jedva je čekam opet sljedeće godine, tu idilu od Motovuna preko Oprtlja, Grožnjana, Buja pa do Umaga. Trčkaraš bez nekih prevelikih uprića, sunce te draga, obećava proljeće, stazice meke, gradići – zaboravljena romantika nekih prošlih vremena. Sljedeće godine opet. I malo više, duže. Bila mi je i lagana tako da sam baš uživala, a osjećala sam se odlično. Jednostavno je išlo. I sve je bilo cvijeće… do zadnja 4 km kada je krenula bol u kvadrima da sam jedva pokretala noge. Odjednom. Bez najave. Pa sam pocupkivala ono: ti dam ti dam ti dam, slično indijanskoj vježbi koju radimo kod zagrijavanja u školici (ZTŠ). A nemaš se za što motivacijski uhvatit’ jer je ta zadnja ravnica do Umaga jednostavno za poludit. Sve oko tebe je isto, gledaš Umag koji se ne približava i hvala Bogu da su stavili odbrojavanje kilometara da te nekaj ipak uvjeri da se približavaš cilju. Stvar popravlja Monyna poruka podrške, zlata je vrijedila, u pravom trenutku. U tom dijelu nalijeće i draga, poletna Gabi koja nam otkriva svoju foru: brojiš oznake i 2 oznake trčiš, jednu hodaš. I tak se ipak nekaj događa da uspijevam skrenuti misli s boli i dotrčati do cilja. U ciljnoj ravnini Shpiro viče: Ajmo Jonkeeee!, i ja poletim još tih 10-ak metara. Po crvenom tepihu J. I uletavam u cilj, stavljaju mi finišersku medalju oko vrata, osjećam se pomalo izgubljeno, ranjivo, suze kreću, kaj je ovo, kaj se događa, ‘oćemo sad dramit. No prepuštam se trenutku i divno je. Koji osjećaj. Ne bu se zaboravil. Ipak je prvi put. Dižem glavu, grlim se s Bani i Gabi, pričamo. Osjećam se fantastično, sretna sam, ponosna na sebe, kao da sam napravila veliku stvar. Ma i jesam. Jesmo. Ležimo na livadi, čujemo da ide Denka pa Manja, dižemo se ni same ne znamo kako i jurimo u cilj dočekati ih. Dolazi i Tajči sa 69. Opet ležimo dok se nismo skoro smrznule. Idemo do apartmana, odmaramo, pričamo, ne pričamo, zadrijemamo, idemo pojesti, opet ležimo, dremuckamo otvorenih očiju, uglavnom ne spavamo, pred zoru Tajči se diže i ide dočekati Marija nakon 100 milja, poslije mi je bilo žal, no baš sam tad zadremala i čula tek njene žurne korake i zatvaranje vrata. Da. Istra. Predivna. Posebna. Tamo je uvijek neka doobra atmosfera.
Dva tjedna kasnije dolazi Traversa, jako sam uzbuđena, toliko da stalno skakućem i govorim pretjerano glasno, zapravo nekontrolirano se derem, ak’ ćemo iskreno. Vel’ka mi je to stvar. Čovječe, pa ja ću preći celu moju Medvednicu, kak veli Denka: pregazit, od Podsuseda do Zeline, pa daj ti reci. Pa to je ludnica. Nemrem spavat kol’ko mi je to big deal. A sanak mi stvarno malo stvari može poremetit. I ne znam kaj bu mi značilo 49 km, zvuči mi to jako puno, ono, skoro 5 banki, kuiš. Dolazim na Glavni kolodvor, nemrem se skulirat ni trezveno razmišljat pa stalno provjeravam jel imam sve, čekam vlak, srećem Domagoja, ulazim u vlak, ekipa je već unutra, ćakulamo do Podsuseda. Dolazimo do starta, nemrem se smirit, u glavi mi se disko kugla vrti, ni ne skužim da je start, vidim ekipa kreće, pojurim i ja. Krenemo. Sve se smiruje i kreće uživancija. Čista uživancija. Dan kao iz bajke. Sljeme – bajka, al’ totalna. Idemo Denka, Tajči, Bani i ja. U proljetno Sljeme, boje oko nas, sve živi i buja. Srećemo ekipice, srećemo i Dasovića, pričam s njim o hrani, to mi je općenito, pa tako i na trkama, važna stavka (valjda sam gladovala u nekom prošlom životu), pričamo kak volimo jesti, veli on pokazujući na svoje tijelo: “Pa nije ovaj hram lako održavati”. Često se tome ponovno smijem. Idemo dalje i na jednom račvanju srećemo tipa s djetetom u nosiljci koji nas usmjerava na jedan žljebasti put. Pitam ja: „A ti znaš kam mi idemo? Mi smo ti na Traversi. Jel ti znaš kaj je Traversa?” Veli on: “Znam, bio sam jedno 6 puta.” Šuti Ivana, šuuuti. Potkrati taj jezik nekad.
Bani i ja se odvajamo. Približavamo se vrhu i ulazimo u zimu. Boje su bljeđe. Mjestimice su nakupine snijega. Na Hunjki srećemo kuma od Dasovića, zove na kavu jer čeka prijatela. Lijepo je to. Prijateljstvo. Odanost. Mi idemo dalje. Ali prvo na WC. Na Hunjki nekoliko autobusa, baš u inat nama J što čini gužvu pred ženskim WC-om nepodnošljivom. Škicam prema muškom, nema nikoga, zovem: „Bani! Bani!“, no ona pristojno čeka svoj red iza 23 bakice pa mašem rukama i vičem: „Gospođo Banović, izvolite!“ i okupiramo muški WC. Pičimo dalje. Sad je sve lakše jer idemo lagano dolje, ponovno u proljeće. Pridružuje nam se i uvijek vedri i nasmiješeni Zvonkec (Vida). Guštamo, guštamo, guštamo. Ćakulamo. Razgovaramo o putu. Sad već čekamo Laz, kad će više, nije više tak’ lako. Evo i Laza. A na Lazu frendić Leo. Anđeosko ukazanje. Pruža zagrljaj, podršku, ohrabrenje. To nam treba. Frajer ima sve: čokoladice, gelove, sol, tablete protiv bolova, samo reci, on to ima. Prvi put sjedamo, pijemo kavicu na sunčeku. Ne volim sjesti jer teško je krenuti dalje. No idemo. Putem srećemo i neku ekipu, nedoumice su oko pravog puta, no Bani nepogrešivo vodi. Bila sam impresionirana. Žena put zna žmirećki. Opet guštamo u čarobnoj proljetnoj šumi (i sad su mi slike u glavi k’o da sam tam’, sjećam se njenog orijentiranja po raznim stablima, na jednom nekaj piše, drugo se okomito nadvilo nad stazicu, treće je neko posebno i zapravo otkriva stazicu koja se na prvu ne vidi), pičimo po ravnom dijelu prema Kraljevom hrastu i pričinjava nam se da u daljini vidimo veliku bocu Cole. Već smo prilično umorni i netko, ne znam više da li Bani ili Zvonkec vele: „Ma jel’ to Cola tamo na klupi?“ Špekulirajući o mogućoj Coli približavamo se i… fakat je!! Ostala su neka 3 dcl, točimo si pola toga i dijelimo svaki po par guceva. Blago je topla, al’ u glavi najfinija na svijetu. Tu su i štapići, ipak je to prava gozba. Kad najviše treba. Totalno okrijepljeni, više psihički neg’ fizički, vedro krećemo dalje. Dolazi i makadam za kraj, priča se ružno o njemu, no nije tak loš. I evo nas, nemreš vjerovat’, u Zelini. Utrčavamo u kafić, Bani guramo prvu, vodila je cijelim putem. Grlim Markeca i Sablju (malo iznenađenog ovim izljevom) i uz totalno čizi: „Baaani! Jonkee!“ stišćemo se u klinč, proživljavamo ovaj posebni trenutak bez riječi. Naručujemo pivicu, Markec veli prvo minka, OK, prvo minka, onda pivica. Nakon nje je sve još ljepše, veselimo se dolascima drugih, plješćemo, veselimo se, grlimo, ma srećica. Plešem, nemrem smirit noge. Dolazi muž po mene, vozi nas natrag, u neku civilizaciju tako neprirodnu nakon ove divote prirod(n)e, idem drito na feštu, moja šefica je dala otkaz pa imamo farewell party, malo prije ponoći dolazim doma, skupljam Hrvoja i idemo do Velesajma po djecu koja su bila na skijanju s mojim tatom. Vraćamo se doma, gledam ta mala, slatka, naša ličeka, pričaju nam svoje priče, spremimo ih u krevet, stojim u kuhinji i gledam na sat: 1:30, trebala bih se istuširati. Žudim za tim. Al’ ipak ne dovoljno. Nemrem.