Guštanje

Fotka by Sopina

Piše o Traversi: Finisher Bojan Guštin

V jutro disece, gda bregi su spali,

a mesec jos zajti ni stel,

polefko sem otprl rasklimanu lesu,

i pinklec na pleca sem del.

Tako bi se ukratko mogao opisati pocetak danasnje odiseje oko pola sedam ujutro. Ustah disciplinirano vec oko 5:20 da ne zakasnim na vlak u 6:41. Iako mi je za njega brkata mesnata HZ salterusa, uputivsi mi sazaljivi pogled koji se inace upucuje maloumnim osobama, jucer kategoricki tvrdila da ne prometuje subotom, vec da ima vlak za Podsused poslije sedam sati (sto je prekasno) ili u cik zore 06:00 (sto je prerano), tako da sam bio u dubiozi sto uciniti, naknadnom analizom HZ-ovih stranica (kad sam inicijalno tokom dana probao doci do voznog reda web aplikacija je odbijala suradnju i javljala “Too many concurrent connections”) ipak zakljucio da vlak prometuje.

Bez obzira na rani ustanak, prtljavsi s doruckom (10 deka jetrene pastete na bijelom kruhu i integralnom tostu, pravi zdravi sportski zalogaj) i higijenom (iako ocekivah hladovinu na stazi ipak se namazah kremom za sunce) krecem tek u 06:30, tako da obavih zagrijavanje laganim trkom na vlak. Srecom nije bio dan kad HZ strajka ili netko odluci skoncati zivot pod kotacima njihovih vozila, tako da se tocno u 06:41 ukrcah u perjanicu HZ-ove flote, sivu prigradsku kompoziciju Made in Hungary. Iako me kondukter skuzio tek u Maksimiru, posteno naveh od kud idem i koja mi je destinacija, no bez obzira na to ceh je bio skromnih 11,20 kuna (nije lose za cca. dvadesetak km putovanja od kraja na kraj grada u trajanju od 30 minuta i cinjenicu da mozes u miru sjediti bez da ti neko upucuje osudjujuce poglede tipa tako mlad a sjedi i gle, nece ustati starijima). Tocno u 07:11 stigoh u Podsused, energicno se uputih prema “Sutinskim Vrelima”, skuzih malobrojnu natjecateljsku ekipu u birtiji, ali im se ne pridruzih. Za par minuta se pojavila i druga grupacija, brojevno veca i ispred dvorane organizirase prijave natjecatelja. S obzirom da su skuzili da sam novi (ostatak je ocito prekaljena ekipa koja se dobro pozna), pitase me jel znam stazu, ja reko okvirno, ali mi steka znanje prvog dijela, veli organizator (Sablja) ove godine idemo preko Bizeka, ja pitam jel to staza broj 2, veli on ne znam, pokazem mu na Turbosportovoj biciklistickoj karti, veli on da to je to, meni laknulo. Znaci nema maltretiranja sa prekompliciranom stazom 1M, fino po cesti do kamenoloma, pa na makadam, pa desno na Ponikve i onda haj lajf.

Ekipa se u medjuvremenu okupljala, bilo je cak i par bajkera (eh da znadoh, ne bi ko seljo brusio djonove nego fino ko gospodin na bicu :), ja se dohranih krasekspres keksima i zveknuh 0.75 l cedevite od limuna netom pred start (ponijeh jos 0.75 l cedevite, 2x kraseve slane stapice, 1x 100g napolitanke od ljesnjaka i 15 deka cedevite u vrecici da mogu ubaciti u vodu koju budem tocio putem). Par minuta prije 8 sati organizator pozove na start, ali ga ne shvatise ozbiljno, pa se skupise tek u puni sati, a krenusmo uz motivacijski poklik “Upri!” tek u 08:02. Iako je za popodne najavljeno pogorsanje, a i jucer navecer (petak) se nebo lagano gnjusilo uz neke koprenaste oblake, nebo je kristalno cisto, jos je rano i nije prevruce, uvjeti su savrseni.

Kako je najavljeno krenusmo po cesti prema bizeckom kamenolomu. Od starta nastojih se drzati sredine grupe i drzati mediokritetni tempo od desetak km na sat (dan je dug i nema se smisla skuriti odmah na pocetku), no bez obzira na osrednje opterecenje discipliniranoodrzavam ritam dubokog i intenzivnog disanja, koji vjerojatno iritira ostale suputnike, jer zvuci kao napadaj astme. Prvi kilometri su relativno ravni i nema bitnijih promjena u rasporedu snaga, jedino celo kolone sve vise odmice, no dolaskom na prve uspone, a pogotovo silaskom s asfalta i prelaskom na stazu ekipa lagano usporava i trk zamjenjuje hodanje. Isprva prihvacam tu doktrinu, no vidim da tempo prilicno opada, da je celo dosta odmaknulo i ne samo celo, vec je i razmak izmedju grupica postao sve veci i veci, tako da krecem u prvo pretjecanje i hvatanja prikljucka sa vecom grupom ispred.

Prolaskom bizeckog kamenoloma grupa ispred mene mi definitivo bjezi (prva mala orijentacijska panika dolaskom na visestruko krizanje cesta bez markacije, no krenuh inercijski i u daljini vidjeh grupu na istoj stazi) i ostajem usamljen. Srecom, puta od kamenoloma do Glavice i Ponikvi se okvirno sjecah, a i dobro je markiran, tako da nije problem. Na karti se cini relativno blizu, no u stvarnosti je drukcije, tako da se dosta natrcah dok ne dodjoh do Ponikvi, vec me pocela hvatati sumnja da idem prema sredini Zelene magistrale, no susretao sam brojne planinare i izletnike na putu prema Glavici, tako da se umirih. Dosavsi na Ponikve (08:55) odahnuh jer je tricky dio iza mene (o dubiozama relacije Hunjka-Laz i 47-ici ne zelih razmisljati).

Osjecah se kao kapetan jumbojeta koji je odradio navigacijski najtezi dio, pa se sad moze predahnuti u prostoriji za odmor, dok prvi casnik preuzima komandu. Stavljanje mozga u standby mi se obilo o glavu, jer nedovoljno pozorno krenuh po 8-ici i skrenuh na neoznaceni sumski put (postojanje paralelnih puteva je cest slucaj na 8-ici i treba paziti da se nakon nekog vremena dodje na markirani dio). Skuzivsi zabludu, nije mi se dalo vracati, vec munjevitom reakcijom ne brinuvsi za krpelje i ostalu gamad krenuh kroz gusto nisko raslinje okomito na sumski put direktno na greben (tamo gdje bi po procjeni trebala bila markirana staza). Ukupna steta manje od dvije minute, no adrenalinski udar i penjanje po strmini su skurili dosta energije. Nastavljam pazljivije po 8-ici nastojeci odrzavati solidan tempo kako bih sprijecio da mi se ne prikradu s ledja (kasnije ce se ispostaviti da je ovo potpuno neosnovana paranoja). Jos od Ponikvi staza i suma su predivne, vegetacija je u cvatu, ide se u hladovini i bez obzira na natjecateljski karakter dogadjaja, nema govora o neugodnom naporu ili agoniji, vec je sve uzivancija. Dosavsi blizu Grajfove kopanje munjevito odlucujem krenuti prema grebenu i Osrenki(pogazivsi pritom jucerasnju cvrstu odluku da se drzim markiranih staza), jer je bez obzira na uspon na pocetku, ostatak ravan i lagan. Strmi uspon pjeske na pocetku mi odgovara, no dosta se oduzio tako da pocinjem sumnjati u korektnost odluke (mozda bi ipak nastavak 8-icom bio bolja odluka, jer je uspon lagan i postupan). Pored toga dolaskom na greben i ravniji dio i prelaskom u running mod rada, pocinju se javljati prve naznake grceva u listovima, a i koljena su mi lagano naceta(ostali sustavi zasad rade ajnc a). Jos malo pa Graficar, a onda refuel (u biti reoil), tjesim se. Par minuta prije 10 sati na zavrsnom usponu do Graficara, stiscem da stignem na zeljeno osvjezenje. Tocno u deset sati (mozda koju minutu prije) dolazim do cesme i srecem dvoje kolega na pojilu. Pozdravljamo se, oni odmah krecu dalje, a ja zapocinjem kratkotrajni refreshment (napunih praznu flasu do pola) i istezanje. 10:02 krecem dalje. Odmah zestoki uspon i problemi sa padom snage, no povratkom na disciplinirani nacin disanja sve se vraca u normalu. Piktoreskna grebenska staza, no nemam vremena za proucavanje vizure grada vec grabim ostro prema vrhu.

Bojan u guštanju Traversom!

Vrh u 10:25, naveden je kao kontrolna tocka, trazim ekipu sa popisom da mi upisu prolazno vrijeme, prilazi mi zenskica sa fasciklom i pisaljkom i vec sam zaustio svoje ime, no ona me pita imam li vremena za anketu. Ne, odbijam ju hladno i obilazim lokaciju u potrazi za kontrolnom listom, ali ne nalazim (ili krivo shvatih ili nisu nasli volontere za taj odgovorni zadatak), pa lagano sneveseljen nastavljam dalje. Sjurivsi se na Cinovnicku sjetih se da su neki spominjali sjeverni put prema Hunjki (samo spust, teoretski laksi od grebenskog), no odbijam opciju i krecem dobro poznatim stazama (pa makar morao pregristi i par uspona) prema Puntijarki. Na Puntijarki za 20 minuta (10:45). Refil vode na cesmi i ostro dalje. Znam da bih trebao napraviti pauzu i istezanje, ali ne zelim prekidati napad sad kad me krenulo (kao sto bi to rekao Nick Nolte glumeci brigadira u “Tankoj crvenoj liniji”).

Na Hunjki tocno u 11 sati, 3 sata od pocetka, iako jos nije ni polovica puta, poceli su se lagano zakorijenjivati ambicija i snovi o nelosem rezultatu (onom ispod 10 sati). Moral i entuzijazam su visoki, jedino je najatraktivniji dio prosao i dolazi do bola dosadni dio prema Lazu (OK, staza je lijepa, ali ubitacno dosadna). Pored toga sve je cesce izlozena suncevim zrakama i izrovana sumskom mehanizacijom. Nacelni plan je doci do Lipe (OK, krizanja puteva kod Lipe) za 1 sat, a do Laza za sljedeci sat (sve je ovo dosta nacelna procjena i vise zelja, jer se vise ne sjecam koliko je trebalo kad sam biciklirao i pjesacio, pogotovo jer tad idjoh u suprotnom smjeru). U sektoru Lipe bezocno koristih znanje i iskustvo kako bih ustedio koji Joule energije i Watt snage i eskivirah planinarske staze koje idu preko grebena i radije koristih usporedne nemarkirane sumske puteve koji iako su izrovani, blatni i puni vode, ipak se toliko ne uspinju i spustaju, vec su ravniji (na kraju se ionak spajaju sa stazom). Refil vode na izvoru (zaboravih kak se zove, a ne da mi se pogledati). Rociceva sjenokosa tocno u 12:00 ili koju minutu poslije. Nastavljam po stazi 33 i prvi put u tokom akcije (a i zadnji) konzultirah kartu. Sve OK, 33-ca ide tocno do Laza. Nastojim odrzavati trkacki tempo, no to mi sve teze uspijeva. Listovi su olovni, pocinju me boliti kukovi, bradavice na prsima peku (mazanje kljucnih dijelova tijela, pa i spomenutih, niveom ili drugom kremom kao sto je savjetovao novake izvjesni Batica jucer na forumu ne shvatih dovoljno ozbiljno), koljena su natucena, a javljaju se i naznake zuljeva (iako kad ih drugi spominju i zale se na njih prezrivo odmahnem rukom, tipa to se meni ne dogadja). Pored toga, dobar dio staze je otvoren (direktno izlozen suncevim zrakama), tako da tempo i entuzijazam lagano opadaju. Kako ne htjedoh vrijeme trositi na pauze, u hodu rucah slane stapice, a cedevitu konzumirah direktno iz vrecice, zalijevavsi je ugrijanom vodom iz boce (znam da je zivotinjski, ali nevjerovatno jednostavno i djelotvorno). Finalni uspon do Laza kroz polje je bio osobito tezak i nije moglo biti ni govora o forsiranju, a prosavsi sumarak i ugledavsi crveni krov legendarne birtije na nezaobilaznom prijevoju na putu prema Mariji Bistrici i bijah ganut kao da sam ugledao Eifellov toranj. Tocno u 12:45 stupih u birtiju (znaci 15 minuta prije plana, imam frtalj sata za pauzu, juhuu!), izvadih flasu koju zena za sankom automatski napuni vodom i narucih kolu koju usprkos neugodno niskoj temperaturi istrusih naiskap.

Pred birtijom sjedoh na stenge i odmorih, no zbog kofeinskih krila ne izdrzah ni dvije minute inaktivnosti i vec u 10 do 1 nastavih dalje. Cestom za M.B. otprilike kilometar, nakon toga udesno (markacija za ocjenu 5) po asfaltu kroz zaselak, pa dalje do zadnjih kuca. Cesta je izlozena suncu u zenitu i prilicno je vruce, tak da ne zelim forsirati, Zelina je jos daleko, a tijelo nije u stanju pratiti entuzijazam njegovog vlasnika. Nakon prelaska na stazu i ulaska u sumu stanje se popravlja, ipak je u hladovini lakse. Plan je doci do papinske ceste do 14 sati, tak da bi za zadnju dionicu ostalo oko dva, dva i pol sata. Uspijevsi preci u running mod rada, neocekivano brzo stizem na papinsku cestu, vec u 13:30. Ambicija i apetiti rastu. Neugodno strma cesta (vidi se da je proizvod vojne mehanizacije i sirove sile bez pretjerano pameti), ali srecom samo par stotina metara.

Nakon toga opet suma, epska staza broj 47. Iako pokudih markacije, sad mi se cine sasvim solidne, kao da su u medjuvremenu doradjene. No to je samo do jednog dijela, a nakon toga opet slijede duge nemarkirane dionice, visestruka krizanja, usporedni putevi i dubioze kamo krenuti (po noci ili losem vremenu se ne bih volio ovdje zateci). Na usponima kojih je dosta, a i na ravnijim dijelovima vise nema govora o running modu rada, jedino trckarajuci nastojim iskoristiti potencijal spusteva. S obzirom na preotecene donje ekstremitete, posezem za starim planinarskim trikom, lijezem na prikladno ostavljeni balvan i dizem noge u zrak naslanjajuci ih na obliznje stablo. Nakon tri minute autotransfuzije i slijevanja krvi iz nogu, polet se donekle vraca i nastavljam nesto ambicioznije dalje. Prosavsi i zadnji uspon prije odvojka za Kladescicu, preostaje mi samo spust. 14:15. Nastavljam kolopletom staza i u jednom trenutku gubim markaciju. Cini mi se da sumski put skrece previse u lijevo. Stajem i trazim markaciju. Cudom, s obzirom na njihov rijetki raspored, uocavam jednu pedesetak metara juznije. Krecem prema doticom stablu.

Dosavsi do stabla, shvacam da je tu nekad mozda bila staza ali je prerovana i zarasla. Srecom i na stablu dalje je markacija, pa nastavljam po tom bespucu i nadam se da markacije nisu produkt dokonog sumara saljivdzije. Bespuce se nastavlja, a onda i markacije prestaju. Prvi put u tijeku dana se iskreno ljutim. Nastavljam inercijski po liniji dvije zadnje oznake i nakon dvjestotinjak metara uocavam livadu i lovacki dom. Ozaren koristim klupu i ponovo radim kracu autotransfuziju i istezanje. Sad slijedi najtezi dio, spust po beskonacno dugom makadamu do Zeline. Ulivsi u sebe kompletnu cedevitu krecem u 14:35 prema cilju. Kako su vjerne Adidasove slape vec debelo u trecoj sezoni, kako su primarna obuca svih sljemenskih (a i drugih pitomijih) akcija, tako su im djonovi prilicno stanjeni, drugim rijecima svaka neravnina se na bolnim stopalima i te kako osjeti, pa stoga ne mogoh u na optimalan nacin konvertirati potencijalnu energiju u kineticku vec trcah polakse (iako mi je doslo par puta da stanem i othodam, uspjeh si nametniti disciplinu). Ukratko, jedini dio koji bi lagano mogao biti okarakteriziran kao agonija je upravo makadam do Zeline. Predug, predosadan, nikad stici. Prosavsi rusevinu zadruzne zgrade, kasnije vodocrpiliste, moral raste. U daljini se vidi cesta i lagano me pocinje hvatati euforija kraja. Dosavsi na cestu, bez obzira na vrucinu, sunce, umor se gubi i zamjenjuje ga entuzijazam (barem mi se tak cinilo). Cvrstim tempom do uspona koji me pokusava skrsiti, ali pruzam otpor (iako brzina pada na brzinu pjesaka), nakon par zavoja konacno dolazim na najvisu tocku (srecom prodjoh ovaj dio kod istrazivanja terena prije dva tjedna, pa znam kaj me ceka) i onda spust.

Posljednjih par stotina metara jurim prema centru na krilima ludjacke euforije i dolijecem do crkve i birca di je vec dobar dio ekipe. Ne ocekivah pljesak ni cestitke, ali ih dobih sto me pomalo ganulo (lijepi obicaj ili mozda samilost prema novajliji). Lagano dezorijentiran, vele mi da se trebam prijaviti da mi upisu vrijeme. 7 sati i 23 minute. Ja presretan. Start u Podsusedu se cini kao da je bio prije mjesec dana. Zvekunvsi dva Union Radlera i dodatnu flasu vode uz lagane komentare staze sjedoh na bus u 16:30. Od okretista u Dubravi do doma sepah i vukoh se ko blatno i prasno prebijeno zivince zakrvavljane majice (mislim da se vise ne budem izrugivao ekipi koja lijepi flastere po prsima), ali sa euforicnim osmijehom od uha do uha. Dodjoh doma oko pet i dvadeset. Skoro da mi je zao kaj je tak kratko trajalo.

Tehnicki podaci:

Konzumirano tijekom akcije:

– paket slanih stapica od Krasa

– Cedevita od limuna (100 g)

– 4,2 l vode i Cedevite

– 0,2 l kole

Prolazna vremena:

Start Podsused kod dvorane “Sutinska Vrela” 08:02

Ponikve pozornica 08:55

Graficar 10:00

Sljeme 10:25

Puntijarka 10:45