Autor texta: Lino
Ne kažu uzalud da je ljepota u očima promatrača.
S terase hotela Aqua Vivae, samo nekoliko trenutaka nakon završenog trekinga, sa zvučnom kulisom solo dionice „Ruzinavog broda“ Daleke Obale i nadolazeće „Samo za taj osjećaj“ Hladog Piva, okolni zagorski bregi nekako su se činili bliži i pitomiji no ranije toga jutra.
Na svoj jedinstven način. Način, koji će se nekima svidjeti i zavući im se pod kožu, a drugima samo proći ispuštajući poneku lijepu sliku u pretince sjećanja – kao, primjerice, meni.
Bilo je zgodno krenuti preko Zagorskih brijegova ispraćen autentičnom mješavinom Chuck Norrisa, John Wayna i Gestapa, susresti se sa ponekim zaboravljenim partizanom i, na kraju, uživati u zavodljivim čarima egzotične plesačice dalekih krajeva, ali onaj iskonski trekerski duh je nekako izostao. Možda zato što su ti bregi stisnuti između velikih prometnica, promreženi brojnim cestama, cesticama i makadamima i što se taj romantičarski pustolovni duh zabačenih i teško pristupačnih krajeva nikako ne uklapa u sliku. Nadam se da je to problem rijetkih, onih koji su jednom kročili na mjesta poput Velebita i istog trena shvatili kako će se tamo cijelog života vraćati. No ako se odmaknemo od sitničavog hard-core trekera, Zagorje trek je bio spektakl do sada neviđenih razmjera, sa rekordnim brojem prijava i odličnom atmosferom prije, za vrijeme i nakon trke.
Žive kontrole su, također, dobile sasvim novu dimenziju na ovome treku. Ja sam, srećom ili ne, među onim sitničavim fanaticima koji najveći gušt dožive tek onda kad ostanu sami naspram nekih mitskih planina i bespuća, pa kroz tu prizmu gledajte na ove retke. Ljepota je, ionako, ono što ostaje nakon promatrača, a ne nešto unaprijed dano i uklesano u stijenu.
Kao prva trka sezone, favorita je bilo napretek. Čak i previše. Ono uobičajeno trčanje na početku, ovdje nije imalo kraja. Doslovno. Naprijed su otišli Mlakar, Rok i Goran, a mi ostali smo bili nekih dvadesetak metara iza. Prvi Zagorski atletski trek je počeo.
Na putu do KT4 smo se sreli sa nepreglednom kolonom planinarske kategorije, a prije KT5 vodeća trojka radi malu grešku i opet smo svi zajedno.
Već sam tada bio zahvalan na svome izboru atletskih tenisica, jer bez obzira što sam se na padinama malo klizao, većina staze je bila čisto trčanje. KT6 i KT7 prolazimo od jednog do drugog trkača iz plainarske kategorije, pa nema mjesta nikakvim greškama.
Na KT8 Domagoj i ja slijedimo Graha koji, bez karte cijelo vrijeme, nepogrešivo bira sve najbrže i najkraće puteve i na samoj kontroli dolazimo ispred, do tada vodeće, trojke.
Na KT9 ponovno smo sva šestorica zajedno. Mlakar, Rok i Goran ponovno u šprintu odlaze dalje i već nakon 100m skreću krivo na jednom račvanju makadama. Domagoj i ja odabiremo pravi put, dok Grah lukavo zaostaje i 500m dalje ponovno koristi kraticu koje nema na karti da bi nam pobjegao. Trebalo nam je naredne dvije kontrole da bi ga ponovno stigli. Slovenci i Goran su ostali negdje iza nas, a mi nakon kraćeg obilaska crkvice gdje je trebala biti kontrola i fotografiranja, nastavljamo dalje. Grah rješava enigmu ‘Bašićeve klijeti’ dok prolazimo pored ‘Bašićeve kuće’.
Za znatiželjne, ne, to nije neki heroj NOB-a ili slično, to je jedan od organizatora. 🙂 Prema KT11 (planinarskom domu Picelj), Grah ponovno malo zaostaje, ali ovaj put uspijevamo doći malo ispred njega na kontrolu. Dočekuje nas gomila ljudi i planinarska kategorija koja dolazi iz kontra smjera. Tu sam malo oklijevao da li da nastavim ispred Graha, koji je očigledno imao sve asove u rukavu, no prevagnule su činjenice da po karti ostatak staze ima manje-više ravne dionice, te da Slovenci nesumnjivo negdje smanjuju razliku iza nas. Ostatak staze je bilo samo trčanje, kao i do tamo, samo što su noge postajale sve teže sa svakim prijeđenim kilometrom.
Prije dvorca Habulinec pridružio nam se jedan trkač iz Planinarske, lijepo pitajući može li s nama, jer ga cura čeka i žuri mu se natrag. Nije da se i nama nije žurilo natrag. Na posljednjoj kontroli iznad Toplica smo malo krivudali dok nismo našli ‘krivudavu stazu prema dolje’ i to je bilo to. Kraj. 41.7km sa 1700m uspona za 4h52′. Najbolje vrijeme u planinarskoj (2h31′ za 28km) me začudilo samo u prvi mah, no poslije sam shvatio da je taj čovjek mogao lako nastupiti i u Ultri i pobijediti sat vremena ispred svih ostalih.
Koncepcija staze je možda mogla malo bolje razdvojiti Ultru od Planinara ili je makar poslati ispred njih, dok smo se ovako taman sreli sa njima na četvrtoj kontroli. Drago mi je da sam pobijedio, ali ipak ostaje neki gorak osjećaj kako je to ‘pobjeda u Ultri’ podjednako kao što to i ‘nije pobjeda u Ultri’. Definitivno, ljepota je uvijek u očima promatrača.