GRP – život unutar limita

Evo,evo! Nisam baš neko piskaralo, al par redaka mogu skrojit za znatiželjinike, ultraše, pohodnike monstrumskih dužina i visina. Za mir u kući… Evo,evo!

Nisam baš neko piskaralo, al par redaka mogu skrojit za znatiželjinike, ultraše, pohodnike monstrumskih dužina i visina.

Za mir u kući…

Kada bi noge mogle govoriti, vjerovatno bi vam ispričale ludu štoriju o GRP (za one koji ne znaju i kojih je ovdje manjina : Le Grand Raid des Pyrenees – opaka stomajlerica u srcu Pirineja sa više od 10000m uspona i silazaka).
Stopalima bi trebalo neko vrijeme da se otrijezne pa da kažu neš suvislo i pametno. Noktići i prstići ko ticala, umjesto da osluškuju i istražuju, bili su zarobljeni punih 48 sati u zatvoru zvanom ” La Sportiva”…! Izuzetak je bilo tuširanje na nogometnom stadionu sedmoligaša iz Luz Saint – Sauveura. Tuširanje je zakon! Bilo je to na 120km, a deset kilometara kasnije uletili smo u šator gdje sam se odlično napapao.
Kombinacija tuš plus klopa dala mi je neku ludu snagu za zadnji uspon od 1600m u zrak. Osjećao sam se totalno sviježe, ko nov, kao da tek sad krećemo, super!
Taj zadnji uspon odvalili smo najbrže od svih dosada, to je značilo da smo odlično rasporedili snagu, da smo spremni za biti FINISHER!

Za razliku od stopala, listovi i kvadrići tulumarili su zajedno sa koljenima i tetivama dan i noć, na otvorenom, ispod sunca, mjeseca, zvijezda, bez ikakvih anfetamina, tek blago prekriveni prašinom Pirinejskih visoravni.
Pirineji su puni vode – slapovi, potočići, jezerca, mali prirodni odvodni kanali u zelenim dolinama, uske stazice uz jezera kojih ima na stotine.
Jako su pitomi, pa smo zaključili da su odlični za cro – trekere koji su poprilično naviknuti na takve terene, a nešto manje na kamen i stijene.

UPRI!

Pirineji su jaaako veliki! Ima i rejs od 700tinjak km u devet etapa…

Onaj intimni dio tijela imao je sitnih problema u pogledu znojenja, pa sušenja, pa soli od znoja koja te pecka i iritira. No razne kremice koje se mogu naći na policama naših dućana uspješno rješavaju takve “sitnice”. Te tzv. sitnice neke udaljuju sa staze, bol zna biti poprilično nezgodna i nemereš dalje.

Gornji dio tijela pumpao je u nekom svom skladu. Trbuh se punio litrama juhe (pomidora il sa rezancima), domaćim kobasicama, sirom, kolačićima i pokojom šalicom kave.
Ruke nisu puštale štapove puna dva dana, tak su se zbližili da sam ih pofurao i na Gelender ligu – smajlić.
Ruksak mi je nakon nekog vremena, točnije drugu noć postao tak lagan da sam ga par puta skinuo i ponovno dignuo da se uvjerim u njegovu težinu…da li su to bili halovi? O da!!!

Halovi su zakon! Druga noć je isto zakon! Trail je totalni zakon!
Halove držim za sebe, opisujem ih kad se vidimo, ludi su i teško je to napisat.
Stadoh ja pišat – druga noć, i pišam, pišam, kmica oko mene, dignem pogled i lampa osvijetli kravu na par metara od mene! Bulji, ne vjeruje, il je treker il su labudovi…ovo nije bila halucinacija, bar mislim, ko će ga znat, više ni sam nisam siguran…upri!

Slikice ima Vanja, majstor koji u nogama ima dvije opasne stomajlerice, veliki rispekt, na ovoj tekmi bili smo zajedno skoro cijelo vrijeme i super smo se držali i vukli jedan drugoga i Grka, Nizozemca, Engleza i Sophie iz Belgije…uprimo zajedno!

UPRI!

UPRI!

Vanja i kompić – Grk koji nam se motao po putu skoro cijelu stazu. Na UTMB je išlo 75 Grka, a njega jedinog nisu primili pa je stigo na Pirineje i uspio je, iako je na pol staze zaspal i probudil se minutu prije limita!Super lik.

Meni je ovo vrh moje rekre-aktivne karijere (osim finiša s Pečotom na Bjelki 2006. i oba Samoborska treka), reko sam sebi da je to TO, ak finishiram, ali vidjeh neki drugi svijet, neku drugu briju, neke druge ljude i mislima sam već na nekom drugom trailu…jednog dana…

Ferro, sad bar malo kužim tvoje povratke na UTMB, iz godine u godinu!

SeYa. Vaš p.o.s.

Fotke direkt

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.