4M

Kvartet 4M utemeljio je Ivica Krajač listopada 1956. godine u Zagrebu. Postavu sastava tada su činili članovi: Ivica Krajač – Mali, Branko Marušić – M Kvartet 4M utemeljio je Ivica Krajač listopada 1956. godine u Zagrebu. Postavu sastava tada su činili članovi: Ivica Krajač – Mali, Branko Marušić – Medo, Željko Ružić – Muki i Miro Ungar, a sastav su nazvali objedinivši inicijale svojih nadimaka.
Ne, oni neće nastupiti na skorašnjoj proslavi rođendana ovog bloga, no zanimljivo je da jedan od članova ima (gotovo) identičan nadimak onome kome je posvećen veći dio ovog teksta i kojeg također možemo zvati 4M: Magnificent Mister Mukki Mortensson – čovjek koji je ovog vikenda, štono bi rekao Šimun (koji je ovu velebitsku longitudinalu ustoličio kao ultimativnu hrvatsku trekersku instituciju), sašio paklen(ic)u dionicu od Starigrada do Senja za 30 sati i 47 minuta, postigavši rezu koja će snažno odjeknuti u trekerskim krugovima. Osim što je to odličan rezultat, pogotovo kad se uzme u obzir da je to bila self supported “omnia mea mecum porto” varijanta, mnogi će prvo pomisliti kako je to drugo najbolje vrijeme ikada, ali vrijednost tog dostignuća treba ponajprije promatrati iz perspektive uvjerljivo najboljeg rezultata u posljednjih pet godina!
Drago mi je da sam imao čast glumiti zeca do Baških Oštarija i doći s Mukkijem do Alana, a sve nakon toga za mene je bila agonija koja je završila u Oltarima za 30 sati. Mukki je nakon Alana odjurio kao da iza sebe nije imao 22 sata trekanja te masu kilometara i uspona, da bi taj tempo zadržao do kraja. Nadam se da će svoje prolaze podijeliti sa svima nama u komentarima.
Ovaj tekst mogao bi imati podnaslov “Demickifikacija micke 2”, iako to nakon prve demickifikacije, poslije koje je uslijedila i nedavna remickifikacija, postaje više filozofsko, pače i osobno pitanje svake individue koja već je ili je “samo” pokušala ili tek razmatra longitudinalizirati micku pa o tome neću ponovo duljiti/filozofirati, već svatko taj prvi prekrasni i zahtjevni dio do Baških Oštarija te drugi do cilja, koji je ponajviše ispit volje, treba “prilagoditi” sebi u pogledu vremena starta, mjesta gdje će obnavljati zalihe vode, izbora obuće i odjeće i svakako logistike (barem na polovici staze)…
Od nefilozofskih stvari, vrijedi spomenuti jednu srneću i jednu medvjeđu ili veprovsku obitelj koje su nam kratile vrijeme na užasnoj Premužićevoj stazi između Baških Oštarija i Alana te poskoka koji je usred noći prkosio buri i kojeg sam, uopće ga ne primijetivši, zamalo nagazio…
I za kraj ono najvažnije: BRAVO, MUKKI!!!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.