VELEBITSKI KAOS

Bilo… je… bilo…. je… nezaboravno! Znam, znam, na djelu su klišeji i stereotipi u izražavanju zanesenog zapisničara, ali kako drugačije nazva Bilo… je… bilo…. je…

nezaboravno!

Znam, znam, na djelu su klišeji i stereotipi u izražavanju zanesenog zapisničara, ali kako drugačije nazvati SLET ljudi koji su se protekla tri dana muvali južnim i srednjim Velebitom?

Urnebes na vrhuncu: dobri ljudi su pristigli s raznih krajeva u raznim aranžmanima, startalo se kad je kome pasalo i po raznoraznim trasama (kako se kome činilo zanimljivim)- neorganizirano, zabavno i fenomenalno. Uspjela pokazna vježba iz undergrounda.

Uslijed brutalno niske temperature (9-10 stupnjeva, halo!) koja je u subotu navečer odjednom zapanjila ignorantne rekreativce kao i uslijed bure koja je razvaljivala tolikom snagom da ni Edi Škovrlj nije izašao iz automobila za potrebe snimanja reportaže na Maslenici, nitko na kraju balade nije dodirnuo zidove senjske kule, ali za to je već bilo i bit će još mnogo prilika. Ovako je sve završilo na Alanu, cca. 97-98. km od starta (pa i to je… ono… baš ok, ha?).

Nadam se da su se svi dobro zabavljali i da će od mazohističkog poigravanja s dehidracijom te masovnog opakog maltretiranja tetiva više pamtiti ULTIMATIVNU PLANINU. Na Velebitu je vruće. Na Velebitu je hladno, Na Velebitu je pitka voda problem. Na Velebitu sve pecka, dira, ubada i šiba. Na Velebitu često nema signala za mobitel. Na Velebitu je teren za trčanje težak. Velebit je zakon.

Kao što je već spomenuto, vremenske prilike (iako srećom bez najavljenih monsunskih pljuskova) su spriječile da trekerska, atletska i ina čeljad ostvari željene rezultate jer nikome nije palo na pamet da iz čistog mira gore ponese skijaške rukavice, potkape i zaštitu za sinuse. No, hodalo se, trčalo, tračalo, pilo i jelo u malo drugačijem ambijentu od onog na kojeg smo navikli, a razvijala se i svijest o dodatnom njegovanju kulta najboljeg rezultata svih vremena na V130+ stazi (u vlasništvu Mističnog Rekordera). Što se tiče toga, u svezi istog, vezano uz navedeno te nastavno na spomenuto itd., vrijeme je za remickifikaciju Micke.

Ponajprije, svi koji su tek sad skužili što su to noćna tura do Alana, sunce na Velikom Rujnu i uspon na Panos vjerojatno počinju kopčati kako je rekord Mističnog Rekordera uistinu moćan, velik i respektabilan, o da! Također, metodama direktnog iskustvenog uvida na danima Velebitskog Kaosa 2010 znanstveno je potvrđena pretpostavka koja je odavno predmet niza debata po stručnim časopisima i akademskim kružocima, a to je: od parkinga Paklenica do Ivinih vodica brže se dolazi preko Borisovog doma nego preko Jurlina. Impresivan doprinos riznici svjetskog znanstvenog i kulturnog nasljeđa!

Živalj se također izvješćuje kako je na danima Velebitskog Kaosa 2010 milošću anonimnog filantropa i mecene (dr. V.B.; podaci poznati zapisničaru) službeno izmjerena trasa do Baških Oštarija, te se zainteresiranoj javnosti daje na znanje kako ista iznosi 64 km (uz 4100 uspona). Šokiranim pojedincima te onima koji ne žele prihvatiti tu grubu realnost mogu samo poručiti: odite si na Sljeme! Naravno, oni čitatelji bloga kojima zbrajanje i vještina povezivanja informacija nisu apstraktni pojmovi lako će i sa šerijatskim osmijehom ustvrditi kako se V130+ time transformira u V140+ i biti u pravu. Sve u svemu, Micka Planina je i dalje puna enigmi!

Od ostalog, spomenimo kako je glas javnosti presudio da Šugarska duliba Light ove godine bude prihvaćena kao službeno piće manifestacije. Redizajn bočice prilagođen potrebama suvremenih korisnika („Savršeno mi pristaje uz dry bag u kojem nosim astrofoliju!“- uzbuđeno je komentirao H.T., rado viđen rekreativac koji solo karijeru sve više stavlja u prvi plan ispred suradnje u legendarnom dvojcu zagonetnog imena „Trkadžije“), dodatak Q enzima te blag okus aroma manga i goji bobica bili su presudni za dobivanje laskave titule.

Brandu Stap Natural (dosadašnjem neprikosnovenom višegodišnjem pobjedniku izbora) sudionici su ove godine zamjerili nezgrapno koketiranje s okusom i vizualni izgled („Isuse, pa ovo izgleda kao razrijeđena modra galica! Ne kužim što je ovo unutra ako je to samo obična kišnica, tjah…“- rezignirane su riječi zagonetnog gospodina Mortenssona, dobrog poznavatelja velebitskih punionica bezalkoholnih pića, „Stap is sooooooo 2009!“- dodao je Bruno).

Od ostalih zanimljivosti spomenimo mogućnost promatranja bizarnog ponašanja ljudi koji u REM fazi sna hodaju po nazubljenom kamenju Premužićeve staze, snažan i potresan monolog gore spomenutog gospodina Mortenssona („Želim li neprimjereno odjeven na 10 stupnjeva i jakoj buri cijelu noć sam prolaziti cca. 35 km po groznom terenu do Alana? Naravno: ne.“), te upečatljiv naputak nepoznatog autora kako najlakše zapamtiti koji je uspon posljednji prije izlaska na livade iznad Baških Oštarija („Konjino, pa onaj kada ti na početku uspona na stijeni piše da do Sadikovca ima 2h, a do Baških Oštarija 1,5 h. Treba ti nacrtati?“).

Završimo ovo izvješće sa zaključkom kako je manifestacija i ove godine opravdala sva iščekivanja, te kako nepostojeći organizacijski odbor priprema sličan i blago modificiran okvir događaja i za sljedeću godinu.

Salut svima koji su bili i koji će doći ponovo ili prvi put, a zahvalimo se i renomiranoj putničkoj agenciji Chuck Norris Travel koja je omogućila rješavanje mnogih logističkih začkoljica.

Velebit ne zaboravlja, Velebit ne prašta… vidimo se na Marasovcu!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.