Nakon objave staza Učka Mountain Treka nastalo je opće komešanje i trekersko-trkačku zajednicu je zahvatila prava psihoza. U dva dana karte su prostud Nakon objave staza Učka Mountain Treka nastalo je opće komešanje i trekersko-trkačku zajednicu je zahvatila prava psihoza. U dva dana karte su prostudirane mali milijun puta, a normalnu međuljudsku komunikaciju zamijenila su pitanja tipa “Ideš od Crnog vrha do Velikog Planika preko juga ili preko sjevera?” ili konstatacije a la “Jao, bit će gadno oko one Grabre gorice”. No, nakon što su se na cilju u konobi u Lovranskoj dragi (usput, puno bolji izbor od derneka u Lignju) ugasile i zadnje čeone lampe i kada su se slegli svi endorfinom nafilani dojmovi, ispalo je da su se svi više-manje bezbolno oduprijeli orijentacijskim i inim začkoljicama (ovim putem bih zamolio Elvira da iz toga ne zaključi kako je sljedeće godine potrebno postavljati kontrole u grote 300 metara desno od nemarkiranih puteljaka ili na vrhove 10-metarskih borova na nekoj opskurnoj koti). Opći konsenzus je da je trka bila sjajna i ne znam tko može reći nešto kontra organizacije, trase i druženja. Provlačenje staze manje poznatim dijelovima brda je pun pogodak. Zna Elvir znanje.
Ne sjećam se da li je do sada na ovim prostorima neka treking trka omogućila onima trkački inferiornijma da uspješno pariraju onima koji imaju više setova pluća od običnog puka. Naime, kako se gotovo svatko u nekoj fazi utrke više ili manje bezazleno gubio s idealne trase i bio prisiljen često buljiti u kartu, bilo je normalno da sporiji ali navigacijski spremniji sustižu i prestižu brže. Npr. ne sjećam se trke na kojoj se desilo da u 7. satu ultre (!) po 10 ljudi u gornjem dijelu poretka boravi u formaciji složne kolone i po sat vremena.
Što se samih rezultata tiče, Slovenci su se pojavili u enormnom broju (trka se boduje i za njihovu ligu) i razvalili. Slovenci su zakon i treba stisnuti ruke Mateju, Janezu i ostalima koji bez greške ubiru dvojku na gostovanjima.
Što još? Ah da: vrijeme bilo idealno, play of the day odlazi Florijanu koji je od Crnog vrha do Planika nonšalantno udario azimut, prijelazni pehar “Moj neuspio pokušaj suicida” preuzima Šuki za noćno spuštanje na divljaka s Babinog groba bez lampe, Vođa je malo pohabao glavu i izazvao stigme a la velečasni Sudac ali je zato slavodobitno uletio u cilj s improviziranom “čalmom”, a pobjednik ultre Matej je (uz Kravoja) odradio i najveću bonus kilometražu (viđen je nekoliko puta kako uletava na stazu iz raznih smjerova).
Svi Gelenderovci (a uvjeren sam- i svi ostali) zadovoljni. Ponovilo se!
P.S. Ultra donijela 2 kvalifikacijska boda za UTMB, čovječe!