Evo kako je Jonkica doživjela prošlo kolo…
Epska Mrak Komba, veli Bani za našu jurnjavu po Sljemenu ovu srijedu. I to veli nakon kaj je slomila ruku na povratku doma Bikčom. I dalje joj je epska. Mislim fakat. I meni je bila epska jer sam se po prvi put u mraaku orijentacijski oslanjala samo na sebe, jer smo se ganjale, jer je bilo fakat zabavno i napeto… i baš idilično!
Ekipa: Marijo, Denka (iliti Runmaste Zrinka), Tajči, Bani, Duda i ja. Zbog različitih rasporeda prošli vikend, a kasnije se ispostavilo i različitih afiniteta oko odabira rute, stazu u nedjelju ujutro istražuju Tajči, Denka, Marijo i Bani i to varijantu prema Kremenjaku, a Duda i ja krećemo popodne varijantom do Njivica pa uz potok prema makadamu. Dobri duh Vuk nas je opskrbio svim varijantama, Dražen dodatnim objašnjenjima.
Stigla i srijeda, MK 10, 5. kolo, 25. siječnja 2017. Gledam na sat, 4:15, dobro je, sad ću ja kao, sve lijepo stići, skupila Taru u školi, ručak i to, no naravno opet se spremam u teškom cajtnotu, zamolila Hrvoja da mi složi lampu, trakice mi se sfrčkale i… odlazim BEZ lampe! Srećom, viče on: „Ej, lampa!“, vraćam se i tak ipak krećem s lampom. Sjedam u auto u stresu i kuliram se, ono, diši, sad si sjela u auto, to je to, stižeš. Pokupim Denku na Kvatriću, imala je bizi dej i isto došla brzinski pa Dudu kod Puntijara koja ulijeće u auto sva uzbuđena i iskričava. Pričamo o trci i tko će kojom rutom. Lagano se smirujem i otpuštam dan koji je iza mene, pripremam se za Mrak preda mnom. Parkamo se kod starta JGL-a, ne idemo do Pilane jer je tam manje mjesta i u laganoj ćakulici trčkaramo gore. Meni već vruće, skidam vesticu i ostajem u majici kratkih i dugih rukava i tankom šuškavcu. Sablja spremno zeza kak mi je uvijek vruće. Sprema se start i vidim da skoro svi idu od Pilane dijagonalno gore do KT1 (tijela i pogleda spremno uperenih u brdo). Mi razgovaramo među sobom i odlučujemo ići po svom, kak smo i planirali, dakle cestom dole do početka Bikče i uprić ravno gore. Nakon KT1, Duda i ja ćemo rutom koju smo istražile, Tajči veli da bu odlučila nakon Bačunskog, za ostale nisam sigurna, no naginju našoj ruti jer sam im rekla da je staza super, orijentacijski lagana, predivan downhill od Njivica do makadama i da nema jakih uprića (tak mi se činilo u nedjelju, na utrci više nekak ne). Poslije trke kad smo u Runiću razgovarali koji je bio bolji put do KT1, činilo mi se da bi bili brži da smo slijedili brziće, a zgubit se nismo mogli jer je do KT 1 kratko. I jasno. No, kako god.
Dakle, svi su spremni, očekuje se start, Sablja veli: „321 UPRI!“ i počnemo pičit cestom dole. Mislim da su ispred nas bili Jeka i Vuk, ali nisam sigurna, tko god da je, oni na pola puta do Bikče skreću lijevo i piče gore u brdo. Mi nastavljamo dalje cestom, Tajči i ja pičimo prve, skoro pa sprintamo, velim ja: „Mislim da smo se previše zaletile.“ Veli ona: „Je, može bit´.“ Pa malo usporavamo. Uz tablu za poučnu stazu Bliznec uz sami početak Bikče idemo gore pa po kanalu, Tajči prva, uvijek rastura na uprićima, mi svi za njom. Dolazimo do KT1, vičem Dudi: „Jesi iza?“ Kaže ona: „Jesam, reći ću ti ja ak mi se udaljiš, ne brini.“ I trčim za Tajči, spuštamo se s Bačunskog i dolazimo do onog malog račvanja odmah čim se spustiš, ona ide desno, ja joj vičem: „Tajči, ja idem gore po hrptu!“ Veli ona: „OK, ja idem za ovima ispred!“ Velim ja: „OK“ i pičim gore, vidim ide i ekipa za mnom (Marijo, Zrinka, Bani i Duda). Idemo gore pa malo dole pa gore i gledam lampe dole i mislim si: možda je Tajčin put kraći, ak će samo obići brdo, ak ih ne otfura predaleko. No, na Bikču se spuštamo otprilike u isto vrijeme, Tajči je malo ispred, no ubrzo ju stižem. Derem se povremeno: „Jesmo svi?“ „Jesmo.“ Voljela bih da smo skupa do KT2 jer Marijo, Bani i Denka nisu istraživali ovu rutu. E sad, prije izlaska na Bikču, spuštamo se po Strmopeći, to mi je među ljepšim singlićima, totalna idila, mi u šumi, u mraku, čuje se samo snijeg… i zvoni mob… svi šute, nitko ne odgovara, jasno, a ja velim: „Pa kaj postoji još svijet osim ovog?“ Smijemo se. Idemo Bikčom, nabrijani smo, prestižemo Mony i Vanju, skrećemo prije Tustog desno uz potok, jurimo nizbrdo po dubokom snijegu, prepreprepredivno, spuštamo se na putić do makadama, ja se derem kad nekam skrećemo, grana i slično. Duda iza mene mi je jeka. Hoću se ranije spustiti do potoka, vraćaju me jer je gore utabano, OK, vraćam se. Izlazimo na makadam, pa lijevo gore, kratimo jer su oni prije nas utabali upriće, nakon jednog podužeg izlazimo napokon na put, veli Tajči: „Evo još jednog.“ Ja velim: „Ja ne idem.“ Idemo stazom. Izbijamo na 22-ojku, vodim na uprić kroz šikaru, staza ni tak dobra k´o u nedjelju, kao da je napadalo još snijega i drukčiji je, suši i kad staneš noga ti se odsklizne, ide mi na živce. I čudim se samoj sebi jer obožavam snijeg, ali dosta mi je više hodanja po njemu. To je bila misao tada, sada dok ovo pišem više nije. Tajči mi dahće za vratom, spora sam joj i puštam je ispred. Hvatam se za grane i skužim da mi je ruka nekak´ ljepljiva, pogledam, krvavi dlan (niš ozbiljno) i pomislim: pitam se jel divlje svinje vole krv 🙂 Al’ osjećam se sigurno jer moja ekipa je tu oko mene. Isperem ruku snijegom, pičim dalje, dođemo do KT2, ja stajem i pijem izotonik, dehidrirala sam. I crknuta sam. Svi jure dalje osim Dude, sustigli nas i otišli i Mony i Vanja. Krećemo putem, ne šikarom dole, i mislim si kak je divno opet ići nizbrdo. Osjećam umor i pitam se je li to i zbog crnog vina koje sam popila tijekom dana na oproštaju od kolege koji mijenja posao. Poslije sam pričala s Čičarom, on je taj mali uprić od 22-ojke do KT2 išao stazom, rezonom: ne gubiš ni metra nizbrdo jer svakim metrom nepotrebne nizbrdice gubiš dragocjene minute (postoji i neki konkretni izračun, no nisam ga zapamtila). Sad kad gledam, nije mi jasno zakaj sam išla gore uprićem, a onda dole stazom. Uglavnom, spustim se opet na 22, pičim desno, trčim, Duda uz mene, no nikoga drugog. Pa di su odmaglili? Niš, jurim kol’ko mogu, ne čini mi se brzo, ali ipak prestižemo Mony i Vanju. Duda prpošna i poletna k’o da je ovaj tren krenula, govori kak je staza lijepa, kak je ovo krasno, uglavnom žena je rosni cvijetak, a ja crkavam i jedva joj kratko odgovaram sa da, da. Treba mi sva energija za pokretanje nogu tak da na još jedno pitanje: “A kad su maškare? Baš bi se mogle maskirati!”, više nemam snage ni zucnuti. Ali da, Duda, mogli bi 🙂 Ona je brža, čeka me i ja joj velim nek ide. Nemrem brže, fakat nemrem. Ona neće, ne znam je li sigurna za put. Taj se scenarij ponavlja nekoliko puta, ja govorim da ide, ona neće, meni to ide na živce jer sad razmišljam ne samo o tom kak mi ne ide, već i o tom kak nju štopam. A jednostavno nemrem brže. No, OK sam sa svojom „brzinom“, velim si nije bitno, daješ sve od sebe. I to je good enough. Dolazimo do 20-tke i ne skrećemo s nje desno pa odmah lijevo na uprić kak smo u nedjelju jer je već na 20-tki utaban uprić kojim nemremo fulati. Napokon uspijem uvjeriti Dudu da odjuri, ona me grli i piči dalje k’o metak. Meni je teško, al ipak idem i mislim si: pa di su cure? OK, Tajči je munja, pogotovo na uzbrdici, ali Bani i Zrinku bi baš mogla stići. I Bani ni vježbala prek zime, pa kaj je ovo? OK, nije da sam ja puno trčala, ali stalno sam bila na Sljemenu. Poslije smo se zezale da nas je dobila „na svježinu“. Hodam dalje, čekam Bikču, Nje nigdje, vidim u daljini Denku, pa je ne vidim, ali nemrem joj se približiti. Mislim si, dugi je downhill od Bikče do Runića, tam bum ju stigla 🙂 Gledam iza sebe, jesu mi Mony i Vanja za petama, vidim ih, no procjenjujem da nisu opasno blizu. Evo me napokon na Bikči, trčim dole, hodam gore, trčim dole prema mostu, vidim Zrinku, prestignem ju na makadamu (ipak je to prestizanje naša stara shema i gušt) i odjurim, čini mi se, dosta daleko od nje. Mislim si, super, ne moram više trčat´, fakat sam na kraju snaga i krenem ja hodati. Kad, mic po mic, u vidokrug mi s lijeve strane ulazi neko svjetlo koje se miče. Zgranuto okrenem glavu i vidim Zrinku koja i dalje neumorno trči, pogledam ju i u nevjerici velim, zapravo samo izađe iz mene: „SEREŠ?“ I počnem trčat’ kol’ko me noge nose, malo mi je zlo, hodam, pa opet malo trčim, opet mi zlo, hodam, sad već vidim kuću, trčim kol’ko mogu i utrčavam unutra. Gledam Sablju, sve mi se malo ljulja, nemrem niš reć’, netko plješće, smijem se (valjda), odlazim do ekipe za stol, oni puni podrške i entuzijazma, nekaj govore i ja lagano dolazim do riječi i kreće ONO… smijanje, cerekanje, grljenje, veselje, sreća neopisiva… i prepričavanje trke… Vele da sam nabila tempo od KT 1 do KT 2, Marijo veli da nije mislio ići tak brzo. No, očito su ga oni, za razliku od mene, uspjeli i zadržati. Dolaze i Mony i Vanja, ubrzo iza nas, Mony dolazi čestitati, posebno Tajči koja je treća!! I Bani četvrta!! Shpiro nosi cugu, djeluje slavljenički raspoložen. No, nismo li svi! Ulazi i Ivor, odlazim do njega, osmijesi od uha do uha su na pozicijama, pričica, vadi se karta, uspoređuju putanje, priča on o sreći i Mrakača feelingu, ne sjećam se točno kojim riječima. No, sjećam se njegovih riječi s jednog od naših prvih zajedničkih trekova u školici (ZTŠ): „Ljudi su više ljudi u planini.“ E, pa da.
I tak, veselimo se, svi su sretni ili spokojni kam god pogledaš, čini nam se da smo bili brzi (isprike brzicama i brzićima na olakom razbacivanju riječcom „brzi“ u ovom tekstu) jer u nedjelju nam je trebalo 3 sata, a sada ispod 2 (za cca 10 km i 900 m visinske, nismo se usuglasili koji sat točno pokazuje) pa nije loše. I onda kreće Ona, ziiimica, smirila sam se. Pogledam prema toj divnoj, divnoj runolišćanskoj peći i ugledam jedino slobodno mjesto uz peć. Odem do njega, grijem se, vrtim se, sam kaj se ne slijepim s peći, kreće zeka da bum se zapalila. Dolazim sebi. Trenutak se usporava, gledam ove ljude oko sebe, ovaj dom usred naše Šume i u glavi mi samo: To je to. TO JE TO. Sretna sam. Vrijeme se vraća u normalu, opet pričam sa svima, ‘ko je kam išel, kak je bilo, sve te super priče koje dušu pune, a ne moraju bit´ ni o čemu. U jednom trenutku ekipa se skuplja, mi zadnji izlazimo iz Runića, krećemo dole, oprezni jesmo, ali nemreš protiv leda ak’ te neće.
