Sljeme toranj
u.p.r.i gelender predstavlja
Zapamti me
Treking oprema II
Ponedjeljak, 07 Ožujak 2011
Šta se nosi ove sezone?

Sezona trekinga se lijepo zakotrljala, za nama su, Pašman i Mosor treking, neki stari majstori su tu, no dolaze novi. Neodlučnima, koji još promišljaju upustiti se ili ne, olakšajmo odluku: ne upuštajte se, već se bacite naglavačke, jer ćete ionako proklinjati svoju neodlučnost koja vas je spriječila da se već davno prije upustite u bauljanje zemljom čudesa trekinga i pustolovnih trka.
Sad kad je odluka donešena, otiđite, zapravo otrčite po opremu koja nosi vas ili vi nosite nju kilometrima bespuća, a spaja vas sa stazom i prirodom oko nje, ali vas od nje i štiti.

ruksakruksak

Interfejs
To su vaša stopala i obuća. Šape pripremite u salonu za pedikuru, jer nema veće gnjavaže kad vas kurje oko ili predugi nokti počnu tlačiti oko polovice trke, negdje oko 35. kilometra. Nema srama od ovog tretmana do sada rezerviranog za dame, iako ste gorda mužjačina od 195/85kg, jer tete u salonima već odavno imaju iskustva sa sportskim stopalima.

Trekerice - sad već udomaćeni izraz za sportsku obuću koja se koristi u ovom sportu. Najmekše, off-road tenisice, tene, patike raznih proizvođača, namijenjene prvenstveno trčanju po parkovima, travi, zemljanim putevima, šumi i sličnim podlogama, odličan su izbor za sve duljine trka, no uz rezervu: samo za relativno ravne i meke podloge, jer vam na zahtjevnim podlogama, punim kamenja, stijenja i drugih neravnina, garantiraju žuljeve veličine kokosovih oraha od prstiju do peta. Tome je tako stoga što im je torziona čvrstoća mala, pa se potplat zasuče u jednu stranu kada rubom nagazite na neravninu. Jedan takav „gaz" ne znači ništa, no stotine i tisuće njih izribaju kožu tabana do krvi.

Ipak, trekerski hevimetalci daju prednost krućim modelima: srednje kruti potplat daleko je žilaviji, iako nešto teži, te zbrojen s ostatkom cipele daje manje lepršavosti vašem koraku, no u konačnici bolje je izgubiti koju minutu, nego uopće ne završiti trku zbog žuljeva. Treća vrsta su treking – pance, oklopna vozila, pancirka koja štiti noge bolje od ičega " trčljivog" na dulje staze. Vrlo često su opremljene "vibram" potplatima velike otpornosti na sukanje, tako da je bolno probijanje kamenja u tabane vlasnika svedeno na minimum, kao i vaša brzina kojom ih možete drljati stazom. E, da, ne može se i ovce i novce – i trčati nadsvjetlosnom brzinom preko svakog pa i najtežeg terena, a da se to ne osveti u konačnom vremenu. Pitate se koje odabrati? Najbolje je imati dva para, jer su trke ionako organizirane na različitim terenima i podlogama. Za početnika to su uvjetno rečeno meke i srednje. Na netu „zguglajte" riječi kao što su „adventure running" i slično, te pomno proučite i zapišite što se nudi na raznim i brojnim stranicama na kojima se prodaje oprema. Ili pročitajte naš Test tenisica. S tim podacima ne srljajte u kupovinu, već mudro obiđite sve trgovine koje nude opremu ove vrste i - učite. Prilikom kupovine i odabira veličine, treba računati da noge nakon nekog vremena otiču, da vam se kao na Velebitskom trekingu ne bi dogodio slučaj „kabriolet trekera": dečko je kupio tene po mjeri, hrabro se borio i razvalio noge tako da su prilično natekle. Skužio je da ako želi dalje, treba ispušni ventil za prstiće. Zato je isukao švicarski nož, skinuo obuću i odrezao kapice iznad prstiju, tako da je dobio treking sandale. Požrtvovno i domišljato, nema što. Pouka je, kako s obućom tako i s ostatkom opreme - ne na trku prije no što ste na dugom treningu isprobali sve sastavne dijelove, pogotovo...

Ruksak - Lagan, lakši, najlakši se traži. Mora biti primjeren nošenju barem dvije boce vode od po 1.5 litre, lake vjetrovke, prve pomoći, flastera, astro folije za zaštitu od pothlađivanja u u slučaju nevolje, mobitela, kompasa, fućkaljke, karte, te kape protiv sunca (obavezna oprema), zatim energetskih pločica, nožića, i tankih trkačkih rukavica (preporučena oprema), ukratko volumena od 15 do 30 litara.
Naprtnjače za treking su specifične, jer su perolake- teže tek nekih 400 do 600 grama. Manja težina ambalaže znači više korisnog tereta-vode, čokoladica, suhog voća. Često imaju i vezalice za pričvršćivanje štapova i vjetrovki s vanjske strane, kako ne bismo baš sve trebali uz pomoć tko zna kojih čarolija, strpati unutar ionako skučenog prostora. Standardni planinarski ili biciklistički ruksaci/naprtnjače su preteški, no poslužit će za prva dva tri trekinga dok ne steknete iskustvo. Nadalje, mrežice s vanjske strane omogućuju da u njima nosite još koju rezervnu bočicu izotonika ili vode, jer nema gore stvari za trekera no što je žeđ...
...na trekingu se često pije na hektolitre, a osim iz boce pije se i iz bidona, crijeva, srkljuša ili kako sve ne zovu ovaj domišljati izum. To je u stvari cjevčica koja je u ruksaku spojena s rezervoarom u obliku boce ili mijeha, dok je na drugom kraju grizući ventil-ne grize, već mi grizemo njega, držeći ga među zubima, uz lagani zagriz omogućimo protok male količine napitka iz spremnika u naše žedno grlo, a da pritom ne pretjeramo i ne nakrcamo se kao deve. Postoje dva tipa. Jedan je plastični mijeh različitih veličina u koji se ulijeva napitak kroz otvor koji ujedno služi i za pranje, a mijeh se nakon toga suši i ponovo koristi. Drugi je sve popularniji „popij i baci" (ALI NE U ŠUMU) princip u kojem se cijev uz pomoć posebnog navojnog zatvarača navrće na PET bocu malog grla tipa „Studena" ili „Jamnica" pa otpada komplicirano pranje i sušenje mijeha. Samo se uz pomoć sajle s četkicom na vrhu opere crijevo s unutarnje strane, malo se kao laso vitla oko glave da i zadnje kapi izađu, osuši se i to je to- banzaiiii na idući treking.

Treća noga - To su štapovi, trodjelni, dvodjelni, u komadu, karbonski ili aluminijski, laki ili teški, s oprugama za ublažavanje udaraca ili bez njih, skupi ili jeftini, cool crni-u( mraku lako izgubljivi), ženski ružičasti koje je nemoguće izgubiti... Nedvojbeno su golema pomoć pri usponu. Provucite ruke kroz omče štapova i zaorite uzbrdo sitnim vezom i radom nogu. Pametnjakovići koji ne nose štapove iz samo njima poznatih razloga, ostat će daleko iza vas, jer se penju samo snagom nogu, dok vi koristite i leđa, ruke, ramena.
Ipak, štapovi ne koriste mnogo na zahtjevnim terenima kao što je Mosor. Skakutanje s kamena na kamen po hrptu planine, na kojoj je treking preimenovan u grebening, ne daje puno šanse odanim korisnicima štapova. Postoje i psihološki razlozi nekorištenja istih. Takav je primjerice slučaj mitskog bića s Medvednice, strašnog "GeMparda". Taj se stvor, iz samo njemu poznatih razloga, kaže legenda, 2007. godine uspeo na Zagrebačku goru 207 puta bez da su njegove ruke ijednom dotakle trekerske štapove. To je, kažu očevici koji su ga sretali, razlog njegove brzine koju postiže zahvaljujući nadljudskoj snazi i ultraminimalističkoj opremi kojom se koristi, a u to se štapovi nikako ne uklapaju. Mi smrtnici trebamo ih, no vodimo računa o tome da su aluminijski, dakle što lakši i kompaktniji-da van upotrebe stanu u naprtnjaču, kako ne bi smetali pri dugim završnim dionicama trka. Omče moraju biti podesive, nalik onim skijaškim, a preporučaju se najmanje moguće krpljice koje sprečavaju propadanje u blato ili među kamenje.

Gaće...
... i čarape su početak oblačenja, pa bicke/tajice, majica trekeruša dugih/kratkih rukava, kapa/šešir protiv sunca/kiše, dišuća vjetrovka protiv propuhivanja i pothlađivanja-po potrebi. Sve ovo je bez razlike od sintetike. Pamuk je mrtav- živio pamuk!!!! , ali tek nakon trke, kad se presvlačimo u suho i toplo. Razlog tome je zloglasni efekt mokre krpe. Pamuk, naime kad je mokar, radi uvijek suprotno od onog što treba. Ako nam je vruće, oznojena pamučna majica ne odvodi dovoljno efikasno toplinu s tijela, pa nam prijeti kuhanje u vlastitom soku. Ako pokisnemo i hladno je, puše i vrijeme se pogorša, ili što je još gore, povrijeđeni čekamo pomoć, prijeti nam pothlađivanje i još gora nevolja. Ne mora sve završiti tragedijom, no već nekomfornost tradicionalnih materijala govori u prilog korištenju sofisticiranih suvremenih, „dišućih".
Pamučne čarape mogu ostati u užem izboru samo za kraću trku, no probajte jednu trku odraditi u sintetičkim, pogotovo ako smočite stopala i sve će biti jasno. Donje rublje treba biti bez šavova koji prelaze preko" onih" mjesta, jer nije šala prevaliti desetke kilometara uz šavove koji vas postojano pile i pile iz koraka u korak. Gornji sloj dugih ili kratkih rukava i nogavica je stvar mode, ukusa i ličnog odabira, uz opasku da se treba ponekad spasiti i od sunca, a ne samo kiše i lošeg vremena. E, kad smo kod lošeg vremena, tu su nezamjenjivi „Sympatex", „Gore-TEX" i slični materijali za koje se tvrdi da ih nisu izmislili Amerikanci, već da su ih samo maznuli iz svemirskog broda koji se skršio u Roswelu. Bez jednoslojne, ultralake školjke koja vas u slučaju nevremena odvaja od vanjskog svijeta, nema dobrog napredovanja. Za početak će poslužiti i obična najlonska vjetrovka. Tim više što gotovo da ne zauzima nikakav prostor. Tu spadaju i vjetrozaustavljive ultralake i tanke rukavice i kapa. Možda ih nećete zatrebati, no traže tako malo mjesta, da nema dileme-spremite i njih, uz ...

Svjetiljku - događalo se to jedne mračne noći na Velebitu, točnije na trekingu 2007. Mato i njegov pajdo iz tima su vjerovali da su na cilju planinarske kategorije već oko ručka, ali noć ih je uhvatila debelo u Velikoj Paklenici. Lampe nisu nosili iz već spomenutog razloga. Kako je napredovanje postalo nemoguće, potegnuli su rasvjetu kakvu su imali: Mate je kao revolveraš vrtio dva mobitela s velikim displejima, a pajdo je imao mali fotić čiji blic radi automatski kad se fotografira. Do cilja su spalili baterije mobitela, te snimili oko 150fotografija, uglavnom mraka. Lampe (i rezervne baterije) su zakon i nemaju alternative. LED lampe su štedljive i lagane, no domet im nije za usporedbu s onim drugim-blještavim dugodometnim kripton žaruljama koje nisu tako štedljive. Kako bilo, ako orijentacija nije zahtjevna i ne traži traganje za markacijama i detaljima na stazi, tada LED, aako je frkovito, onda...

Čitaj kartu i ne srljaj!!! Najlošija je karta ona koju nemaš, a treba ti. Sve ostale su bolje, ma kakve bile. Kopiraj kartu u boji, složi je u više tankih folija za spise i zadihtaj ljepljivom trakom da je kiša ili znoj ne rastope. Netko ih smota u palačinku i zatakne u gaće, drugi imaju posebne torbice koje se kopčaju na ruksak. Što odabrati, najbolje je isprobati na terenu, jer što manje prčkanja, to je i manja šansa da nešto izgubimo. Sitne stvari u jednu torbicu i na sigurno mjesto. Ima i drugih rješenja:fućkaljku, pasju pločicu s osobnim podacima, malu Maglite lampicu i kontrolni karton nanižem na špagicu i nosim ih oko vrata, kao školarci ključ od kuće. Fućku najčešće koristim na after trek partiju, na radost onih oko mene.

Tekst napisao: Damir Hutinec