Sljeme toranj
u.p.r.i gelender predstavlja
Zapamti me
Svugdi svrati, al' se uvijek kući vrati
Ponedjeljak, 07 Ožujak 2011
Usporediti treking kod nas i vani otprilike je jednako jednostavno kao da se radi o, recimo, gvošu na travi. Ne znate što je gvoš na travi? E, tako je i s trekingom – nikako se dogovoriti što li je to točno, a čak niti kako se piše – s jednim ili s dva k. Mogli bismo to nazvati planinarenjem, no nama koji ponekad bezglavo jurcamo po planini ispuštajući dušu i mrcvareći tijelo rezultata poradi, planinarenje zvuči nekako premlako, kao na primjer kad utreniranog trkača nazovete džogerom. Naravno da ne mora svaki treking biti takav – bit će vam onakav kakvim si ga sami napravite – onakav gore spomenut ili baš naprotiv, polagan, sasvim opuštajući za dušu i tijelo – ne samo da ne mora, nego većina treking tura u svijetu i nema natjecateljski karakter, već su to višednevne šetnje ili malo brže šetnje veselih skupina pravih planinara.

treking po svijetutreking po svijetu

Ovaj tekst neće govoriti o takvim trekinzima – pisat ću o onim natjecateljskim. A i nije da naše trekinge baš imam s čime usporediti. Naime, natjecateljski je treking u Hrvatskoj mlad „pokret" i osim češljanja naših planina uzduž i poprijeko, malo se koji treker otisnuo preko granica Lijepe nam Naše u potrazi za egzotičnijim trekerskim destinacijama. Od onih koji jesu, većina je pohodila utrku koja započinje i završava u francuskom Chamonixu, s kojom ću i usporediti hrvatske trekinge.
Hrvatski trekinzi vrlo su raznoliki i ne biraju teren – treka se po planinama, otocima, po planinarskim stazama, golim stijenama, škrapama, a dužine se kreću od tridesetak do preko stotinu kilometara. Vani se na sličnim utrkama kreće isključivo po planinarskim putevima, pa bili to i alpski prijevoji usred ničega, kao što je slučaj na etapnoj utrci Trans Alpine Run, ipak su to sve markirani putevi. Gore spomenuta utrka koja starta u Chamonixu te kroz Francusku, Italiju i Švicarsku obilazi planinu Mont Blanc, pravi je autoput za staze kojima prolazimo na hrvatskim trekinzima. To je prava šminkerska utrka koju ne može završiti niti jedan šminker. Kako to? Evo ovako: utrku od preko 160 kilometara i preko 9 tisuća metara visinske razlike zasigurno ne može završiti nijedan šminker, a opet je šminkerska jer se tamo nećete pošteno ni zablatiti, jer je užasno razvikana i jer je startnina daleko preskupa baš poradi razvikanosti koja čini da potražnja daleko premašuje ponudu. To konkretno znači da na utrku primaju dvije i pol tisuće zainteresiranih, a interes je najmanje četiri ili pet puta veći.
No, idemo redom. Ne baš nekim određenim, nego kad smo već spomenuli masovnost, hajdmo obraditi tu razliku: dok na Ultra Trail Mont Blanc imate već spomenutu brojku trekera plus još najmanje polovicu te brojke na kraćoj varijanti staze, kod nas se treking tretira uspjelim ako se na startu pojavi troznamenkasti broj trkača (dvije stotine je prava rijetkost), raspoređenih u dvije kategorije – ultra i planinarska – pri čemu je na ultru redovito prijavljena manja brojka. To znači da bez obzira na poziciju, oko Mont Blanca nećete niti jedan trenutak provesti sami, nego će oko vas neprestano jurcati deseci natjecatelja, a kod nas vam se može dogoditi da ste, ako prethodno niste dogovorili pratnju, sami satima.
Noć: otkad nema velebitske stotke, mrak će vas na trekingu u Hrvatskoj uloviti jedino ako ste baš jako spori pa hvatate vremenski limit utrke. Na spomenutoj stotki ili u ovom drugom slučaju, najčešće biste u tom mraku ostali sami, katkad i cijelu noć, što je prilično zastrašujuće, no ako želite okusiti mrak, a istovremeno se ne bojati, Tour de Mont Blanc je idealna utrka jer započinje nekoliko sati prije mraka. Prvu noć prođu svi, a većina natjecatelja i drugu. Tad već počinju i halucinacije, što je nezaboravno iskustvo jer organizam teško podnosi drugu noć bez sna, no straha nema jer ste okruženi doslovno gomilom trekera, osobito prvu noć. A te prve noći događa se i još jedno nezaboravno iskustvo - na bilo kojem od žestokih uspona u alpske vrhunce dovoljno se samo okrenuti na nekoliko sekundi i doživjet ćete uistinu veličanstven prizor stotina krijesnica koje se u vijugavoj vrsti kreću prema vama – samo zbog toga isplati se jednom u životu doći na tu utrku!
Osim zahtjevnosti podloge, masovnosti i noći, krucijalna je razlika i u orijentaciji. Nije se ni na hrvatskim trekinzima od prvog dana trebalo orijentitrati. Staza je bila unaprijed objavljena, mogao si je proučiti do u detalje i proći bez ijednog otvaranja karte. No nakon nekoliko godina tandrkanja po istom, shvatili smo da želimo promjenu i organizatori su nas poveli drugim stazama po istoj planini i time postigli da nam ista neće nikad dosaditi. Prošle godine na Velebitu su se pojavili i kvalitetni trekeri s Ultra Trail Mont Blanca i naravno – izgubili su se, a tražila se samo minimalna sposobnost orijentacije. Kad su odustali, zaključili su da je velebitska ultra, iako kraća i s puno manje visinske razlike, puno teža utrka, čak i ne toliko zbog orijentacije, već zbog zahtjevnosti podloge u vidu stijena, uskih kamenih staza te velike vrućine koje nema u alpskim visinama.
Zaključak? Nema do hrvatskih trekinga i hrvatske Treking lige – trekalo se Teksi treka se po Medvednici, Samoborskom i Žumberačkom gorju, Risnjaku, Bjelolasici, Ćićariji, Učki, Velebitu, Pašmanu, Rabu, Pagu, Mosoru, a narednih godina trekat će se i po Dinari, Biokovu, Papuku, no to ne znači da ne treba otići i na koju trku vani i iskusiti ljepotu Alpa, masovnost... Za te utrke dovoljno je biti jak. Za trekinge u Hrvatskoj treba biti jak i pametan.

Tekst napisao: Kristijan Šivak