Noć kad sam postao star…

NAPISAO: Goran Hudec

Noć kad sam postao star…

..ili bolje rečeno, noć kad sam postao svjestan da sam star…

Naime, godine su već neko vrijeme bile tu. No pravio sam se da je to samo rubrika u prijavama za utrke, detalj iz biografije. Jer, zar ljudi u – tim godinama – , bio sam u to uvjeren još jučer, ne vegetiraju? Doduše, oni, dišu, hodaju, možda i misle, ali budimo iskreni, živi li se doista tim godinama?

Imam ja svoje godine već neko vrijeme no slijedim staru taktiku – zanemarujem ih. Ne postavlja se nakon utrke pitanje, koliko si trčao ili kakav je rezultat? O, sad se govori o plasmanu u kategorijama.
Dobar si, kažu, a misle, stigao si. Pristojni neki ljudi.

Bio sam i mlađi, svojedobno. Izraz mlad danas bih teško definirao. 16? 23? 29? 54, malo teže. Ali 49?
Kad sam bio mlad mogao sam …, ali zapravo koga to zanima? Ustvari ni ja se ne želim previše podsjećati na to što sam mogao dok sam mogao.

Te noći kad sam postao star sve je počelo na malom noćnom trekingu. Ti mali noćni divna su stvar, ne znam tko ih se sjetio. Sigurno netko mlad. Sjajna ideja.

Trekinzi, mislim oni dnevni trekinzi, nešto su sasvim drugo. Zbog stotina prijavljenih, sve je manje trekinga a sve više traila. Ultre su pak priče za sebe, o ultrašicama da ne govorim. Ostale kategorije sve više nalikuju na promenade. Ovdje je imagee vrlo važan. Obavezne tajice. Pripijena majica ističe
pločice. Ako su pločice dublje urasle, ležerno se prebaci majica, naravno s nekoga od upravo završenih trekinga. Izbor tenisica vjerno slijedi reklamne kampanje proteklih mjeseci. Neki se osjećaju važniji sa štapovima…, – grafitni su na posebnoj cijeni. Naočale. Od refleksnih u duginim bojama do
fotoosjetljivih, sorry, photosensitivnih. Boja okvira odgovara boji tanga. Kod trčanja barice se preskaču baletnim koracima, u početku. Dnevni trekinzi su poput pudlica.

Noćni poput vukova. Nemilosrdnih i krvoločnih.

Oči sijevaju u tami. Zagrijavanje od Tunela, a zatim već kasom prema prvom stupu. Uz brijeg iskežene gubice grabim kisik, grizem zrak. Na vrhu tek trenutak, markiram kontrolu. O, ovdje se ne biraju putovi. Danju bih znao točno gdje sam i kamo idem, znao bih sve staze i imao na izbor mnoštvo
kratica. Noću idem ravno. Svjetiljke na čelu pokazuju da se čopor bacio strminom u dolinu. Potok Medveščak izvire malo više. Oko nogu mi se zapliću maline, pravi bodljikavi bičevi… Nikada ovuda ne
bih prošao danju. I Gelender ide stazom…

Još jedan uspon, još jedno bacanje niz brijeg. Trnje… Dok ga oprezno zaobilazim u mraku, čopor se polako udaljava. Dah mi postaje kraći. Put nas vodi Pustodolom, široki makadam ubrzo se sužava na planinarsku stazu. Pred sobom, vidim nekoliko svjetiljki, čujem kako se povremeno izmjenjuju riječi.
Negdje na kraju Pustodola bit će kontrola, još jedan trenutak da ugledam par ispred sebe. Već sam naviknut na strateška mjesta na začelju kolone. Ovdje je tempo laganiji a pogled prati zaobljenije figure. Planinarski put 55 vodi uz brijeg prema Brestovcu. Ali naša slijedeća kontrola negdje je uz potok nadesno.

Pokušavam održati korak s parom ispred sebe. Vještiji su i mlađi, spretniji i brži. Sve su dalje. Korito potoka je usko, strane su usječene i strme. Staza svaki čas prelazi s jedna strane na drugu… Gubim..

Vještiji su i mlađi, spretniji i brži… Nema više kalkuliranja, ne biram, silazim u potok. U tenisice mi prodire hladna voda. Nije važno, ne dam se. Nije sklisko, brži sam.

Ova je kontrola visoko na drvetu, pretjerano petljam… Svjetla uz potok su nestala. Mladost mi je utekla. Ostao sam potpuno sam. Kao vuk samotnjak. Ali nema problema, još samo jedna kontrola, Adolfovac. Valjda ga mogu pronaći zavezanih očiju.

Pratim stazu zahvaljujući svjetiljki na čelu, utabano je i nije tako strašna. I odjedanput ugledam izlaz iz korita potoka, ovdje je strmije pa i svjetiljku prebacujem u ruku. Malo je sklisko, ali popeo sam se.
Na vrhu me dočekala magla. Gusta je i ljepljiva, nazire se tek najbliže drveće. I dok se osvrćem na sve strane, okliznem se i padnem.

Evo me na koljenima. Mrak je, svjetiljka se ugasila. Je li razbijena?
Koliko sam dugo bio na koljenima, u magli, u sljemenskom mraku? Jesam li se sjećao daždevnjaka koji su pretrčavali plitvičkim šumama za mojega prvog maratona? Ili okusa znoja s vrelih usana? Ili prstiju
koji u čvrstom zagrljaju prebiru po mojim leđima?

Pokrenuli su me hladnoća i vlažna koljena. Ustao sam. Sam. Mladost mi je utekla.H

Hladi me majica mokra od znoja, skupio sam ramena, pogled slijedi nizbrdicu. Uskoro poznata staza smiruje korak i dah. Snop svjetla vrluda tlom dok oprezno izbjegavam sklisko kamenje i korijenje. A lišće pod nogama poprima lik znanog lica sjajnih očiju i toplih usana. Misli su mi se zavukle ispod košulje, lutaju, istražuju… Jezikom skupljam rosu iza uha, po vratu… I osjećam toplinu grudi i bradavica na sebi. Bedra koja se pripijaju…

Okrutne su sljemenske staze, ovaj put i prekratke. Iz vrtloga misli trgnuo sam se na asfaltu, tu sam uz poznati potok i most.

Comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.