Amigo

Umro je Amigo.

Zvonimir Magdić – Amigo (1930 – 2018) RIP

Odabrano iz knjige “11 VELIČANSTVENIH”:

“Južna Amerika – Evropa! Na Zelenom kontinentu još divljine, visoravni, pijeska, živog i ugaslog, bijelih spruda, zlatnih plaža, livada, pampasa, žega, sunca u pravom riganju žute vrućine i gradova, oaza civilizacije, s malo dima, s malo dimnjaka, s latinskim mentalitetom ispod svake boje kože, vedrim, otvorenim, punim duha, vica, šale, nikad zatvorenih noći, u živom ritmu sambe, u skliskom tangu, u onoj strasnoj orfeanskoj ljubavi za nogometom. Do krvi, do strasti, do srca. Imaginacija čudesnih zvukova improvizacije!

Evropa, stara dobra Evropa, zbijena asfaltom, betonom, neboderima, gradovima načičkanim na potezu širokih strada, u punom ropstvu, bar u većini, u “krvavom” radu, molohu, u ludoj trci za “money,money”, bez daha i predaha, sada i bez bečkog valsa, bez peštanskog čardaša, prepustila se bumu standardizacije i galofaka. Milijuni kola, ludnica na cestama, jurnjava bez dana i noći. Tempo, tempo. Civilizacija budućih stoljeća. Bez lepršavosti, bez briljantnosti nogometa. Totalno. U jurnjavi, u samo jednom obračunu: pobjeda!

U Baselu te tople večeri, 3. lisopada 1972. improvizacija je tukla sustavnost. Južnoamerikanci bi rekli: “Malabarisimo sulamericano supero al sistema de Europa.” Lako, jednostavno, 2:0. Strijelci: Cubillas (35) i Munante (65). Oba glavom!”

ALFREDO DI STEFANO – “Plava strijela”

“Prvi nastup Alfreda Di Stefana za Real, 23. rujna 1953. Real protiv Nancyja. Puno gledalište i pomalo razočaranje. 4:2 za Francuze. “Plava strijela” ima ispriku. Osam mjeseci bez nogometa, višak kilograma. Kritičari ipak, daju Alfredu ocjenu – extraordinario! Počinje najblistavija karijera jednog igrača u Evropi. Di Stefanu je 27 godina. Dignut će ruke, skinuti kopačke 12 godina poslije. A Real, koji od 1933. nije znao za naslov prvaka, kreće u nezadrživi pohod. Pobjede, pobjede. Liga, kup. Evropa. Svijet!

Alfredo dirigira, vodi, puca, postiže zgoditke! Pet godina nema mu premca na listi strijelaca. “Pichichi” padaju jedan za drugim. To je nagrada prvom strijelcu španjolske lige. 30. siječnja 1957. Alfredo oblači, pod Meanom, crveni dres Furije. Prva utakmica s Nizozemskom. 5:1 za Espanu, tri antologijska pogodka Di Stefana! Reprezentacija se vraća na scenu. Gol petom protiv Belgije, opet 5:1, u Bruxellesu! Alfredo ga se dobro sjeća:
– Primio sam loptu, pa, gotovo na polovici, bacio sam je dalje do Mateosa, a ovaj produžio Miguelu. Prevario je u trku van Rooya i poslao polucentar, natrag, na mene. Lopta je dolazila iz zraka, u trku branič Derick. Kad sam vidio da će me ona preći, bacio sam se naprijed i petom tukao nagol. Zabila se u mrežu, uz desnu vratnicu.

Te “pete” postale su Alfredova specijalnost. Španjiolci iz zovu “tacones”. Jedna je obiša na fotosima cijeli svijet. Vidio sam je u engleskom “Sport Illustrated”. Za mnoge to je bio najljepši pogodak Di Stefana u njegovoj španjolskoj karijeri.

I partija sa Espanolom bila je Alfredova: 5:1 za Real. Četiri pogotka. Jedan lijevom, drugi desnom, treći glavom i četvrti – petom! Francuz Marcel Domingo, koji šeće godinama Španjolskom kao trener, ne zaboravlja ni tu nedjelju, ni te golove, ni Alfredovu petu! – Di Stefano je najbolji! Genij!
Uzimao je loptu na crti svog gola i zabijao, minutu kasnije, na drugoj strani! 829 pogodaka, na onako širokom rasponu djelovanja, zvuči senzacionalno!”

VALDIR DIDI PEREIRA

“Na aztečkom Mundialu 1970. on je vodio male Peruance. A oni su igrali – “umirući u ljepoti” Obrana, bog da prosti, ali navala! Iz “bečkih dana”. Gusta, stalno na domak lopti, u čudesnoj igri duplog pasa, gotovo hodajuća. Tamo gdje su svi stali, čak i Brazil, na rubu kaznenog prostora, oni su tek tražili akcij. Čitava petorka: Baylon – Challe – Perico – Leon Cubillas – Gallardo.
Dali su misliti svima. I samim Brazilcima. Nisu li s Zagalovim prvacima svijeta odigrali ti mali “sinovi neba”, najljepšu utakmicu prvenstva. Teofilio Cubillas je bio as tih asova. Ta hladnokrvna, mirna igra koja bi odjednom postala vatrena, strasna, natjerala je nekadašnjeg selektora Engleske Waltera Winterbottoma da izjavi, videći igru Peruanaca, kad su već izgubljenu utakmicu s Bugarima, neviđenom lakoćom pretvorili u 3:2 pobjedu: – Znate tko će biti prvak svijeta? Ja znam: Peru. Zašto? Smiju se i kad gube!
I da nije bilomonog velikog trenutka Pelea i čitavog “scratcha”, ti sitni gorštaci, visoko nebu pod oblacima među kondorima, potomci Inka, s drevnom “astronautskom kulturom” Machu Pichu, odnijeli bi, možda, i zlato.

Pamtim dobro Cubillasa i Baylona. Švicarci su priredili očekivanu utakmicu kontinenata. Evropa – Južna Amerika. Čitav nogometni Babilon smjestio se u modernom “Ambasadoru”. I dok se čavrljalo na svim mogućim jezicima, uletjeli su u ne baš veliko predvorje, dva crnca, Crne kožne vinterice, crne zategnute hlače, u zlato obrubljene tamne naočale. Tajac. Fantomi? I – igrali su fantomski.

Nikad protiv vremena. Didiju nije bilo teško među takvim talentima razviti svoju koncepciju lijepog nogometa. S tim je receptom, koju godinu kasnije, transformirao argentinsku River Platu. Dao je nogometnom rječniku čitav jedan pojam: “Jogar Bonito” – igrajmo lijepo, a golovi dolaze sami po sebi.

River nije imao strpljivosti s tom Didijevom filozofijom. Jedva godinu dana na Nunezu i Didi je otišao. Ali njegov izbor mladih je ostao. Kad je 1976. nakon osamnaest godina čekanja “El Feo” – “Ružni” Angel Labruna, u trenirci tehničkog direktora sa klubom svoje igračke slave i s fenomenalnim Nobertom Alonsom pobjednički krug prvaka Argentine, a hinchas se rušila sa tribina Monumentala, nemalo ljudi klelo se o jedno ime: DIDI.”

Comments

  1. Chicar

    …fino pisano…nogometno poetski. Mogu si misliti kak je u zivo. 🙂 …znam da si ga volel…svemu dodje kraj…mozda i bolje ponekad…RIP

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.