Text: Ivana Jonke Valpotić
Kak’ nekome objasnit kakav je gušt bauljat’ celu noć po snijegu i blatu po Medvednici? Kak’ odgovorit na pitanje: „Kako ti se da umjesto da ostaneš ušuškan u toplom krevetu u ponoć krenuti iz Podsuseda i završiti ujutro u Zelini? Čak i kad vidiš na prognozi da bu celu noć padala kiša i snijeg?“ Kaj da im velim? Da mi je šifra na kompu zadnjih mjeseci „blatersa“ (šit, sad je moram promijenit :))? Da u rasporedu pomno čuvam taj petak i subotu nadajući se da neće uletit’ nekaj kaj baš nemrem otkantat? Da jedva čekam da krenem? Niš od toga zapravo ne odgovara na gornje pitanje. Nemam pojma.
Stoput pitam Šivaka kaj s ovim, kaj s onim, jel bum mogla, nisam baš trenirala zadnje vrijeme, kak’ ću s tim nesretnim nespavanjem. Lagano dramim, no nakon kaj mi je rekel: „Odi do vrha pa buš vidjela, lako se spustiš u grad“, tak i odlučujem, bez pressinga, laganini do gore, Hrvoje mi je na stand by da me skupi negdje tijekom noći ako bu trebalo i to je to. Znam da većina ljudi ne voli odustajati od utrka, no ja na to tak’ ne gledam. Ovo mi je užitak i dok je tak, nek traje. U trenutku kad mi više nije gušt, prestajem. Ne vidim to kao odustajanje na nekoj dubljoj razini. Uopće. I svega par puta sam prestala s trkom, ali sam oslobođena tog pritiska. Da moram. Jer onda nije takav gušt. A ja hoću da je gušt do daske 🙂
Nego, da krenemo. Petak predvečer. Kiša lijeva. Ja s četiri ruksaka/vreće idem na koncert sa zborom, mudro uzimam neki minijaturni reklamni kišobran misleći, ostavit ću ga negdje kad mi više ne bu trebal. Rezultat te briljantne odluke kao i odluke da idem tramvajem je da mi je ubrzo pola stvari mokro. No, raspoloženje ne opada. Uživam u mirnoći crkve, slušam druge zborove, uživam pjevajući sa svojim. Maestro je zadovoljan. Dobro je 🙂
Odlazim do Bani, oblačimo se i odlazimo na vlak. Okupljamo se u Podsusedu, hrpa je poznatih lica, svi u radosnom iščekivanju trkice. Brzi pozdravi, kratki zagrljaji, zadnja pitanja. Srećem Čavleka, frenda iz nekih drugih vremena. Drago mi je da je i on postal dio ove priče.
Sablja daje zadnje upute, viče: „3,2,1 UPRI!“ i krećemo. Trčkaramo lagano, čekam da se maknemo s ceste i uđemo u šumu. Ulazimo u šumu, penjemo se, s desne strane gledam na široko razasuta svjetla moga grada. Uvjeti su bolji od očekivanog i samo se nadam da će tako i ostati: tempica ugodna oko nule, lagano pada snježurak, blata ima, ali da se. Snježić pada pod nekim čudnim kutom i kad podignem glavu ravno ispred sebe, pahulje nekak’ neobično svjetlucaju, k’o neki disko efekt. Fora, zabavljam se time. Ljudi se još nisu rasuli, priča se, vode je toliko da su nam noge ubrzo potpuno mokre. Prsti na desnoj nozi mi se počinju smrzavati pa ubrzavam s Marijom do vrha. Prilazimo Zlatnom medi, lagano pada snijeg, stanemo pod nadstrešnicu da pojedemo sendviče, čujemo korake iznutra, gazda otvara vrata sa širokim osmijehom na licu i zove nas da se ugrijemo uz peć. Scena je idilična, malo me podsjeća na Ivicu i Maricu i bakicu, sam’ se nadam da ovaj striček ni tak zločest k’o bakica. Ulazimo uskim, okolnim hodnikom i taj trenutak ulaska u veliki, topli prostor u kojem miriše lagana vatrica urezuje mi se u sjećanje.
Samo to dovoljno je da me preplavi sreća, odmrzavamo se, gledam vatricu, to me uvijek blago hipnotizira, jedemo, gazda nudi čaj, sok, žestoko, kaj god treba. Pridružuju nam se Bani i Tajči, nije im baš dobro, ali ne odustaju. Utješno je znati da je Dugi tu s autom, uvijek spreman pomoći. Koliko god vatrica grije, osjećam kako mi se tijelo iznutra ohladilo i kako se pac u vodonepropusnim čarapama ledi. Postaje hladno. Moramo dalje. Izlazimo van, čini mi se da je sad pet puta hladnije, dolazimo do vrha i krećemo prema Hunjki, vjetar brije, očajno je hladno. Zastajem, stenjem od hladnoće, navlačim još jedan šuškavac, nožni prsti su sleđeni, ruke me peku od hladnoće. Zovemo cure da vidimo kak’ su, zovemo Dugog da ode do njih i uvjeri se da su dobro. Vjetar je neumoljiv pa trčimo dalje ne bi li se zgrijali. Trčimo prema Hunjki predivnom, snježnom stazicom i zapravo je taj najsuroviji, vjetroviti dio staze ujedno i najljepši. Totalni mir, zabijeljena priroda, škripanje snijega pod nogama, ogoljeli život u svojoj samoj biti. Čarolija. Lagano se spuštamo, kližemo po snijegu, kližemo po blatu. Štapovi su ispali veliki pomoćnici. Prvi put sam ih sad koristila, a da nije u pitanju skijanje. Imala sam neku averziju, kao ne treba mi pomagalo za penjanje, ak’ se Messner popel na Everest bez boce s kisikom, kaj bum ja sad šćape koristila za popest’ se na Sleme 🙂 But I wassooowrong, so, so wrong. Po snijegu, i osobito po klizavom blatu, spašavaju. A i inače, zakaj ne. Fora su.
Idemo dalje. Tu i tamo nekoga srećemo, no uglavnom smo sami. Marijo vodi, ja iza. Svatko u svojim mislima. Ako smo 20 rečenica izmijenili tijekom tih 8 i pol sati. Nekak’ ti žao narušiti tu svetu tišinu. Takva je Blatersa, samotan put, iako nikako usamljen. Tome pridonosi i spoznaja da su ljudi ispred i iza tebe, raspršeni po celoj Medvednici. Super osjećaj.
U tišini trčkaramo dalje. Nema stajanja, zima je. Gledam oko sebe, šuma je tako spokojna, tako bijela. Povremeno odlutam i, očito, usporim jer više ne vidim Marija. Stanem. Sama sam. Sama. Ispred i iza i gdje god mi pogled seže nikoga nema. Mirišem noć. Osluškujem tišinu. Kad stanem, ne čujem ni škripanje snijega pod nogama. Nema vjetra. Ništa. Spokoj. Goli život lišen ičega drugog. Nema misli. Samo slika snježnih, bijelih grana ogoljelog drveća u crnilu mraka. Stoje i svjedoče. Kažu da ako izgubiš kontakt s prirodom, izgubio si ga i sa samim sobom. Nemreš se ne složit’. Požurim dalje da stignem Marija. Vidim mirnu lampu uperenu u svom smjeru. Čeka. Šutke nastavljamo dalje. Vidimo prva svjetla grada. Bliži se Laz. Iako znam da su šanse male, nadam se da birtija na Lazu radi. I iako znam da je ulazak u Zlatnog medu bil greška jer smo se totalno smrznuli, ipak maštam, ma samo na sekundu, ući na toplo i zgrijat se toplim čajekom. Kad ono, još bolje! Birtija spava, no ispred nje Antea, Ana Jeren i Suzi nude toplu okrjepu. Društvo im rade Dugi i Ana Tukić. Pitaju: „Hoćeš čaja? Juhe?“ Juhe? Jel moguće? Jel ja to dobro čujem? Grlim se s curama. Ne puštam ih, ostajem u zagrljaju i tako je divno, sekunde prolaze, a ja osjećam da bih mogla ostati tako zauvijek, u toplom zagrljaju tijelo se opušta, možda da tak malo dremnem. No ne daju 🙂 Napijem se juhe, čaja, naranči, Bože dragi, ovo je raj! Grlim ih ponovno, smijemo se, tako je okrepljujuće. Ali vrijeme je za poći dalje.
Na asfaltu prema Kraljevom hrastu prve sramežljive naznake nekog budućeg dana. Skrećemo u šumu, očekujem psihodeliju 47-ice, no niš od toga. Brinula sam se kak’ bu se moj mozak nosil s nespavanjem, no tijekom cijele trke bila sam budna i nimalo lucidna. Možda sljedeće godine 🙂 Budi se dan. Eee, to je stvarno posebno. Zora u šumi. U ovoj posebnoj noći još nešto posebno.
Isprva nisam sigurna je li to zora, gasim lampu, put se još slabo vidi. Sve je u plavičastoj nijansi. Prekrasno. Pičimo dalje i uskoro izlazimo na zelinski makadam. I koliko mi je na Traversi on bil super, sada shvaćam svu njegovu grozotu. Prvu polovicu sam još strpljiva, pokušavam stavit’ na autopilota i jednostavno to odradit’. Neko vrijeme mi uspijeva, no sve je isto, počinju me jako boljeti cijele noge, mišićima je dosta, hodam, no i to me boli, možda još i više. Marijo vidi da radim grimase, uzima mi štapove, ispitujem ga di je taj DVD, još malo, još malo… I napokon. Evo nas.
Uletavamo u cilj, dočekuje nas gromoglasni pljesak i veselje, posebna je atmosfera, veselija, intenzivnija, što zbog neprospavane noći onih koji su trčali, što zbog onih drugih koji su se probudili u noći ili uopće ne spavali da bi se veselili s nama. Svi nas grle, Ivor mi dodaje pivu, smijemo se, u ruci mi je ubrzo i ono prefino čudo od lješnjaka, ma može sve. Smijemo se, veselimo, milina. Totalno sam razdragana. Svi prilaze, pričaju, dijelimo dojmove. Sablja mi daje potvrdu o završenoj Blatersi. To moram uramit 🙂
Čekamo još cure, Tajči i Bani. Dolaze i one. Dobro su. Sve je dobro. Dolazi i ostala ekipa. Jedemo razne delicije koje su vrijedne ručice spremile. Veselimo se. Sanak me lagano obuzima, zaspim Manji u autu na putu do doma.
Nakon popodnevnog spavanja, Tara i ja idemo gledati puštanje lampiona ispred NSB-a pa na školskom u Prečkom. Palimo svoj lampion, puštamo ga, gledamo kako odlazi… kao i ovaj poseban dan. Prošao je, al’ ne bu se zaboravil.
Osjećam se zahvalno. Sablji, kaj smišlja ovakve suludo predivne pustolovine. Kaj nam život čini još bogatijim i intenzivnijim. Jezgri „Uvijek treće“ za okrjepu na Lazu. Hoće mi se oči opet orosit suzama kad se sjetim tog trenutka sreće. Mariju, kaj je tak dobar frend – kaj mi je dal svoje štapove kad je moj pukel i kaj mi je nosil štapove na zelinskom makadamu, kaj je vodil i brinul. Bani i Tajči i ostatku divne trkačke ekipe, jer dijelimo ovu predivnu priču. Šivaku, jer me smiruje svojim odgovorima. I jer svaki put kad dramim veli da bum mogla. Mirni, Karmen i Manji na podršci prije trke, delicijama u cilju, dijeljenju veselja i vožnji doma. Dragoj ZTŠ i ostaloj trkačkoj ekipi u cilju na posebnoj atmosferi. Hrvoju, kaj je uvijek podrška, čak i kad ne kuži čemu sve to. I kaj ne pita već prihvaća, videći koja je to meni radost.
