Traversa…bez orijentacije


Dakle… Sablja me zamolio da dam osvrt na Traversu iz perspektive nekoga tko je došao… hmmm, bez karte, ideje do kuda ide i bez ikakvog opterećenja rezultatom.

I to izgleda otprilike ovako. 

Vlak se čeka na Glavnom kolodvoru. Juhu, poznate face, ekipa koja je po prilici u mom ritmu, nema šanse da išta pođe po zlu. Ulazak u vlak, još poznatih ljudi, atmosfera odlična. Dolazimo u Podsused. Strateški dogovori prije početka – dakle, držimo se zajedno, za početak pičimo prema Glavici (ha, ha, kao da mi to nešto znači)… onda na Ponikve. Tu mi mozak prelazi na krucijalne stvari… treba obavit toalet i dat Sablji pare. Na brzinu obavljam ono najvaznije i… upri!!!

Evo nas na cesti… nemoj zaostati… ok, Anči je tu, Zrinka je tu… cure su tu… vidim i Vidu. Sve je pod kontrolom. Joj, pa nisam uključila Garmin. F..k! Koliko mu treba za gps? U međuvremenu moja ekipica lagano zaostaje za svim onim čudesnim i brzim ljudima i nakon… ne znam koliko jer mi se Garmin tek sada pokrenuo dolazimo do rampe… i… eto Sablje. Ulazimo u Park prirode Medvednica! Sablja nam daje smjernice za put i nakon 100 metara mi se, prvi put, gubimo. Vida, sorry kaj si nas zalud čekao… Pičimo ulijevo, ulijevo, ulijevo i nakon duuugo vremena bez markacije shvaćamo da smo se, pedagoški rečeno, prevarile u procjeni. Vadim mob, otvaramo karte, proučavamo sve pomno i studiozno i Ivana zaključuje da moramo obići kamenolom. Trčimo, pratimo “nosić” na karti i za ne vjerovat… sve paše. Dolazimo na cestu prema lovačkom domu Ponikve. Hmm, mi bi dalje cestom jer tako kaže mob, cure bi kroz šumu jer je logičnije. Mi slušamo mob, cure srce i pamet i odvajamo se. Zrinka nas nakon par minuta zove da se vratimo u šumu i mi konačno slušamo glas razuma, no šteta je učinjena. Ostale smo nas tri same. Sanda piči naprijed, brža je od nas, malo se hvatamo no u jednom času ostajemo i bez nje. Samo nas dvije! Ančica i ja! No mi to možemo! Ok, lovački dom Ponikve smo našli, idemo na Glavicu… aaaaa, to je taj dom iznad Veternice. Ok, trčimo, trčimo, planinari nam se smiješkaju u čudu i samilosno no mi se ne damo. Glavica…. jeeee… kuda sada?

Idemo prema Grafičaru. Trči, trči… čekaj, pa na ovom križanju smo bile i prije pola sata. Nema veze, idemo, jurimo, letimo.. negdje. Dobri ljudi nas usmjeravaju na livadu… hmmm… koja je ovo staza? Žene s pesima vele da smo na pravom putu. Pa valjda žene znaju. Dolazimo na neku suvislu stazu… 1… 8… pa to mi je nekako i poznato. Malo se opet izgubimo… i opet nas dobrohotna planinarka vraća na pravi put jer, ne, ne, ne idemo na Zelenu magistralu….
Joj, vidi onu žensku obnaženog trbuha koja lagano ide s noge na nogu… pa što ju nismo srele na putu za Glavicu prije… uhuh… gadno smo zaribale… ali prestižemo je, evo jadne satisfakcije. Na Grafičaru konačno punim vodu. Manja nas čeka u 11 s okrijepom kod Hunjke do koje još imamo… u našoj orijentacijskoj varijanti nekoliko sati…
Kasnimo, naravno, no što je tu je, idemo na vrh…
Opet nas dobri ljudi usmjeravaju i pomažu nam…lalala, evo vrha!!!!!

Hunjka je sigurno iza ugla???!!!

Moš’ mislit… Ima jos do nje o-ho-ho! Kod Puntijarke se spuštamo na cestu. Pa sad nemamo kaj fulat, zar ne. Hunjka… evo nas! Vrijeme 13.06, 27 km iza nas. Manja i Mirna, likovi iz bajki, čekaju nas s okrijepom. Ok, to je to! Odlični mufini, štrukle… odlučujem da je to kraj puta. No… Ančica bi još. Ne, ne, neću popustiti… no gleda me tim mladim molećivim očima i pedagoški radnik u meni ne zna kako da dijete na put pošalje samo. A dijete mi priča kako je do Laza samo nizbrdica… i kako smo za dva sata tamo i… i… i… popušim ja foru ko zadnja… hmmm… plavusha. I krećemo prema Lazu oboružane novim entuzijazmom… pa to je samo dva sata, zar ne? Počinje padati kiša. Baš me briga! Za dva sata ja sam na Lazu, a i idem samo nizbrdo, zar ne? A onda, tko zna… i Zelina možda?

Hmmm, ovu uzbrdicu Ana nije spomenula… nema veze, bila je tu prošlu subotu, ima put u malom prstu. I evo nas na raskrižju – Gorščica 35 min i Izvor neki… nešto više…
Idemo na Izvor neki… staza je divna.. samo nizbrdica… jurimo kao gazele… kiša pada, kilometri se nižu. Opa! Što je ovo? Usred ničega zagrljen par… on nju štiti od kiše… ajme romantike!
“Ovo je put za Laz?” upita ih Ana više onako reda radi. Gospodin nas gleda prvo u šoku, misli da ga zaj…. Kad prolazi prva šok faza objašnjava nam da smo totalno fulale, da smo na putu u Hrvatsko zagorje i da se moramo opet vratiti do onog križanja i ići prema Gorščici…

Neeeeeeeeeeeeeeee! Još, brat bratu, 5-6 km zalud. Pičim prva, ispred Ančice, koja me mudro ostavlja na miru. Kod Gorščice mi se raspoloženje malo popravlja. Tri vremešna momka pokušavaju nas obrlatiti jeftinom forom da nas poznaju od godine prije… jest jeftino no kompliment je kompliment. Malo se brinem da će nas, ako se ne saberemo, i za godinu dana naći kako tražino Laz po Sljemenu…Ok, idemo sad dalje, šta je tu je! Bez ijednog gubljenja dolazimo do križanja Lipa-Gorščica i… pazi sad… idemo prema Lipi (nismo krivo skrenule, yeah!)

Ajme, kakva je ovo kaljuža??? Ana me uvjerava da prije tjedan dana blato nije bilo ovakvo no više joj niš’ ne vjerujem. Dva sata nizbrdice!! Moš mislit!!!! Tenisice upadaju u blato, padamo na smjenu… opa! Prolaze dva momka na motorima no ne nude prijevoz! Pih! I to su današnji kavaliri! Proklinjem onaj zaljubljeni par. Da ih nismo srele možda bi sada jele pizzu u Oroslavlju i filmski se vlakom vratile u Zg. Dolazimo do Lipe… šta je ovo??? 1:45 još do Laza????? Nemoj me z…

Blato, blato… još blata. Mozak mi je u stanju off… i Ančici. Smijemo se ko lude i vesele smo do besvijesti. „Što radimo?” viče Ana. „Ne znamo!!!!! Gdje idemo? Ne znamo!!!!“
Uslijed ničega novi zvuk… traktor!!!! Mladić prolazi pokraj nas i šeretski mi namiguje. Gume traktora dodatno razvaljuju put. Jeee!!!! Ovo je rock’n’roll. Uvjeravam Ančicu, u deliriju, da sam najsretnija osoba na svijetu što sam krenula put Laza. 

I… nakon 8:10 na putu, 43 prijeđena kilometra evo nas u Lazu. Dolazimo pred birc. Mladić s traktorom izlazi iz njega i izražava duboko žaljenje što nije imao prikolicu da nas poveze. Da, da, i nama je žao. Sjedamo na stol vani… jedan, jedini. Pola 5 je! Ništa od Zeline. Ljubazna konobarica nam nudi sve i sva… potiče da probamo savladati tih preostalih 17 km po njenoj računici… no… ne hvala, samo sok.

Mladići u bmw-u nam nude prijevoz. Opa! Prljava sam ko prase no očito da to u Lazu ne igra ulogu. Dok odmaramo na suncu i čekamo Lejlu da dode po nas još nekoliko ponuda i trubljenje lokalnih mladića. Kakav Tunis, kakva Turska? Žene, dođite u Laz i ego će vam porasti u nebesa. Dolazi Lejla i odlazimo u Zelinu. Osjećamo se kao milijun dolara i nije nam nikakav bed kaj nismo završile trku. Uz toliko gubljenja vjerojatno bi Zelinu pronašle oko ponoći i prešle usput 70 kilometara. Dočekujemo posljednje trkače. Pričamo o ovoj fantastičnoj avanturi. Ma, sve u svemu… genijalno iskustvo. Jest da malo zamjeram Sablji što nije označio put rozim trakicama (lijepo sam ga zamolila), no sveukupni doživljaj ne bi mijenjala ni za što.

Svaka čast svima koji su to prošli… i završili..

Poz svima i kako bi Sablja to rekao – UPRI! 🙂

Autor: Ivana Mohorko

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.