FILIPIĆ I STO MILJA ISTRE

Zapravo, 171 km Istre.

Prije nego što se pozabavim „glavnom“ temom, moram reći da mi je tek sada jasno zašto se tenisači nakon osvojenog turnira u pozdravnom govoru zahvaljuju svojim timovima i tvrde da bi bez njih sve što su postigli bilo nemoguće. E, tako je i s Teamom Batica. Da me oni nisu bedinali tijekom utrke, nikad tako brzo ne bih došao do Huma, a da me poslije toga nisu vratili u život, najvjerojatnije bih odustao ili se, u najboljem slučaju, dovukao do cilja na 30+ sati. Oni koji su ikad odustali, a to je ipak većina, znaju kolika je razlika između odustajanja i finiširanja, a u ovom slučaju ni rezultat nije za baciti, tako da, bez patetike, moj rezultat je i njihov rezultat.

Ono što me najviše fasciniralo tijekom utrke su ljudi koji su po cijelu noć trkače čekali na hladnim vjetrometinama, kao na primjer, Vojaku (ajde, do tamo se barem može autom), a još više na Orljaku (Stan i frend), Gomili (bračni par Oreški) i Žbevnici (Lesi i frend)…

A poruka za vrijeme utrke, a još više čestitki nakon dobio sam bezbroj. Budući da sam attention whore više kategorije, to i je ono čemu težim. Zapravo, mislim da sam i išao na 100 milja zbog toga što me pali da me ljudi prate na netu i šalju mi poruke poslije utrke. A uz Team Batica moja attention whoreness podignuta je na još veću razinu 😀

Iako, najradije bih većinu čestitaka proslijedio na Filipićevu adresu, što sam mnogim hrašćanskim čestitarima rekao uz najčešći odgovor/pitanje: „’Ko je taj dečko?!?“ Budući da nije eksponiran poput mene u ovom velikom krugu od 67 ljudi, malo tko zna za njega. U redu, Bleki je isto rasturio, ali za njega znamo da je odličan i on je samo opravdao visoka očekivanja, bićBa i Gjurković su bili izvrsni na svojoj prvoj ovakvoj utrci, stari Perić je još jednom pokazao koliki je fenomen, Dron Bljić je završio petu stomajlericu, po čemu je u trail krugovima vjerojatno najjači od Hrvata, dok sam za Filipića mislio da je onih 27 i pol sati iz 2014. njegov maksimum…

A kad ono, grdno sam se prevario… Ovaj samozatajni otac dvoje djece (dakle, nije jebivetar poput mene i nekih drugih), zaljubljenik u neljudske dužine, rekorder Blaterse/Reverse, rasturio je ne samo Goluba i Crva, nego i, iako me oni generalno ne zanimaju, mnoge svjetske veličine koje su odustale, ali za to im nije kriv Filipić, poput Francuza Boharda sa startnim brojem 1, Ivana Hrastovca, koji je prošle godine na slovenskoj stomajlerici nabio Vencelja, Zdeneka Križa, dvostrukog pobjednika istarske stotke, Enrica Violu, drugoplasiranog s prve istrijanske stomajle, Talijana koji ovakve utrke jede za gablec, a ima preko nekoliko završenih Tor des Geantsa te mnoge druge veličine za koje ne znam.

Uglavnom, vrijeme 24:13 i 18. mjesto u ovakvoj konkurenciji gotovo da predstavlja svjetski uspjeh i zato, Filipo Pipo, uživaj u ovome jer da više nikad ništa ne otrčiš, ovo ostaje za sva vremena!!!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.