Piše o Traversi: Sonja Lesjak
Htjela sam napisati da je Traversa ispunila sva moja očekivanja, no zapravo nije. Ispunila je neka od njih, a osim toga mi je donijela neka sasvim nova iskustva, jer ono što ne možemo ni zamisliti, ne možemo ni uklopiti u naša očekivanja. U glavi mi se vrti kaleidoskop slika, osjeta i unutarnjih dojmova, i teško da ću tu mješavinu uspjeti jasno prenijeti u riječi. Najsnažniji dojam koji je ostao u meni je : Ja bi ponovo! I ponovo! I onda još jedanputa! I potpuno sam sigurna da će svaki puta biti drugačije. Ja bi sporije, da mogu upiti više ljepote nekih kutaka koje su brzo prošli pored mene. Ja bi i brže, da mogu uživati u osjetu slobode koju brzina daje.
Sam početak trke mi je nekako ostavio tamnu sliku, sve do trenutka kad se Slavko pojavio ispred mene s foto-aparatom u ruci. Slavko i veliki zagrljaj su obasjali početak ovog mog druženja sa Medvednicom. Nakon toga sam nekako lakše gledala oko sebe i promatrala šumu, lakše mi je bilo odlučiti da ne jurim toliko, da slušam svoje tijelo i idem svojim tempom… Slijedeća slika je uspon na Osrenku, razrovani šumski put i Dražen ispred mene, koji je izgledao kao da će odskakutati do gore dok se ja vučem polako. Zatim Grafičar i čekanje u ženskom wc-u… Pa lagano do Gelendera. Trčkaranje poznatim stazama prema Hunjki, nakon čega sam ipak izvadila kartu i pratila se po njoj. Slike koje se javljaju nakon toga su pomalo zbrkane… skretanje za Gorščicu na koje smo skoro Dražen i ja otišli… krasna single-track stazica negdje, po kojoj je bila uživancija trčati… Ročićeva sjenokoša… pa sunce na nekoj od nizbrdica… livadica poslije prelaska preko makadama, po kojoj se jedva vidio puteljak… puno trčljivih nizbrdica… Dražen kako zaostaje… zavodljivi miris bagrema… i sunce na licu na zadnjem djeliću puta do Laza uz misao: Pa već sam tu! Tamo sam se nekako trgnula iz sanjarenja jer sam u birtiji naletila na Ferru, Edija i Evu. Edi i Eva su odjurili, a Ferro me čekao, pa smo i mi polako uz razgovor krenuli. Do šume sam stigla Edija i Evu, a brzo nakon toga ih ostavila. Mislila sam si da me puštaju da se zgubim sama, dok će oni precizno do Zeline.
No, to je bila moja avantura i baš sam uživala biti sama. Nešto prije toga je zvonio mob i Goran je javio da je krivo skrenuo i da je u Nespešu. Par sekundi kasnije stiže ispravka: nije Nespeš nego Drenova Gornja. Meni je to bilo upozorenje da se dobro skoncentriram na kartu. Nakon Rojsove ceste imam sliku uspona na kojoj sam slušala kako su ptice u šumi glasne… pa nakon toga slika puta koji se spušta prema potočiću, a markacija nigdje. Tamo sitno skretanje sa 47-ice lijevo do neke kućice i izvora, popreko nazad na markaciju i zadnji uspon prije skretanja na 48-icu. Skretanje sam odmah našla, duboko udahnula i krenula. Iznenadila me ta jedna jedina markacija koju sam uskoro ugledala. 48-ica je ukratko: blatnjava. Pred kraj sam malo zazujala, što od umora, što od mnoštva izrovanih puteva, ali uz gledanje u reljef i kompas sam brzo izronila na pravi put koji me odveo u naručje Goranu, koji me čekao kod prve kuće u Guštovićima. On je, nakon što je fulao, pokušao nekako popreko doći brzo do Zeline, ali je ipak nakon bliskih susreta sa zaraslim putevima i zidom od kopriva, polako krenuo do mjesta gdje sam ja trebala ispasti iz šume. I tako mi je pomogao da otrčim tih zadnjih par kilometara do cilja.
Još par slika za kraj: bolovi u nogama na samom kraju… dobro društvo na cilju… Sabljina obrijana glava… Petrine medalje od Sljemenskog kamena sa malo vilinske prašine…
Moja prva Traversa. Moja prva ultra. Jedno iskustvo koje sada mogu zagrliti kao plišanog medvjedića, da me čuva kada mi je teško.
A bijela minica? Pa ona se pokazala kao najbolji odabir odjeće za Traversu po vručem vremenu 🙂