Fuck V. Snow Queen T. ili Jebeš Snježnu Kraljicu

Autor texta: Neven.ka

Lagano se odvajajući od promrzlog gelendera prema usnulom Zagrebu dok još nije ni počelo svitati (tamo negdje oko 6 i 30), prema vrhu je iza zavoja dojurio, umalo naletjevši na nas, jedan od kombija Skijaškog saveza.
Neko je rekao da to mora da je ludi Kostelić, jer tko bi drugi u tako rane jutarnje sate na -8 a možda i manje, po sjevercu koji se poput rentgena probija sve do kosti, dolazio na skijaški trening. Ali pogledi su nam u prolazu okrznuli mališane čije su se usnule glave u ritmu ljuljanja kombija klatarile na automobilskim naslonima.

“Jako je zdravo baviti se sportom” kažu. Aha. Baš me zanima tko može biti zdravog tijela i zdravog duha koga odgaja današnji “vrhunski sport”. Taj jebeni profesionalni sport gdje od sporta nema ni S (ili Š od športa). Sport čiji su krajnji produkti strgani ligamenti, tko zna koliko puta puknute i pokrpane kosti, implantati, nepodnošljive frustracije uzrokovane neuspjesima jer “…dragi moj, uzalud ti je sve ako ne završiš na postolju!”, tjelesne stanice zatrovane sumnjivim kemijskim koktelima iz monstruoznih dr. Jekyll korporacijskih laboratorija koji stvaraju rambovska tijela i “ja sam najjači največi najbolji najljepši i ja sve mogu” umove, likovi koji nakon eventualnog kratkotrajnog bivanja na “vrhu” završe kao polupismeni (jer od svih knjiga na svijetu između silnih treninga, putovanja i natjecanja jedva imaju snage snenim očima pročitati sportsku kuharicu “Kako do vrhunskih rezultata u tri koraka”) trećeligaški treneri izluđeni jednoličnim i dosadnim poslom ili ako su se slučajno ipak dokopali neke sponzorske lovice završe kao vlasnici propalih lokala i frizerskih salona. Dobro, ima i malobrojnih “sretnika” koji potpuno nezasluženo, neopravdano i nevjerojatno nesrazmjerno svome radu nakesaju u kratko vrijeme brdo love i potom nerazumno u maniru pijanog novopečenog ruskog oligarha u kožnim cipelama na špic i trenirci bahato rasipaju prava mala bogatstva. Ali na takvog jednog dolaze tko zna koliko stotina malih, jadnih, propalih, osiromašenih, ofucalih bivših sportaša o kojima su nekada pisali na dugačko i široko, tapšali ih po leđima, nosili na ramenima nakon spektakulanih pobjeda, a sada svakodnevno piju analgetske lijekove protiv bolova, odbačeni i zaboravljeni poput starih iznošenih šlapa.

Ah da, zaboravio sam na glavni i najvažniji produkt našeg omiljenog vrhunskog sporta: Njegovo veličanstvo Profit. Profit oko kojih se vrte kao muhe oko friškog dreka nepregledne gomile para gladnih nametnika, zgubidana i trutova kojima su vlastite sportske ambicije i razumijevanje sporta gledanje tekmi na teveu ili iz vip lože te eventualno jednom godišnji odlasci u fensi šmensi najbolje što se može naći skijalište zimi (naravno, od glave do pete zrihtani po najnovijoj modi i opremljeni ultra spejšl skijaškom opremom), te otići na krstarenje u svojoj ili eventualno iznajmljenoj jedrilici ljeti moleći boga da ne bude vjetra kako bi imali pokriće što idu na motor, a ne na jedra. Vlasnici, direktori, tajnici, upravitelji, političari, promotori, manageri i slični, čije nas nebuloze, logoi, parole, slogani i reklame iritantno i ustrajno kljucaju u oči i uši sa rubova sportskih terena, dresova i kapa, u novinama i na televiziji te svim ostalim dostupnim medijima, svakodnevno nas jebu u mozak perfidno prisiljavajući da hranimo njihove guzice. To su sebični i pohlepni tipovi koje boli kurac za zdravo društvo i zdrave pojedince i koji nas prisiljavaju da kupujemo njihove proizvode i navlače roditelje na to da je baš njihovo dijete budući vrhunski mag reketa, skija ili lopte – ali eto moraju i oni (roditelji) ponešto para uložiti u opremu (Najbolju vrhunsku sportsku opremu možete kupiti u…, a kredite za to nude banke te i te…), članarine (Naše članarine možda Vam se čine velike, ali Vaše dijete zaslužuje vrhunske profesionalce koji će Vaše čedo garantirano učiniti Pobjednikom…), prijevoze (Vrhunsku uslugu i gorivo kupite na benzinskim crpkama tim i tim…), putovanja na kampove i pripreme (Sigurno putujte s turističkom agencijom…), osiguranja (Osigurajte se kod renomirane osiguravajuće kuće…), komuniciranje (Najjeftiniji roaming na tržištu…)… Ako nisi rođen pod sretnom zvijezdom u obitelji koja ima financijske mogućnosti sve to pokriti ili u obitelji koja ima snage krv propišati žrtvujući se za tebe, uzalud su ti trud, nadarenost i ambicije. Nemaš šanse biti na sličicama koje će jednom klinci skupljati, razmjenjivati i lijepiti po albumima i ponosno nositi majice s tvojim brojem i imenom.

Zato moj duboki naklon Sablji i ekipi koju je okupio oko sebe te kroz opskurna, neobična i draga natjecanja s 0,0 kn buđeta i profita i s brdom entuzijazma i upornosti, kroz pet godina privukao respektabilnu hrpu mladih i starih koji se prije svega natječu sa samim sobom. Ljudima kojima je gušt pobjediti svoju zlovolju, lijenost i inertnost utrčavajući u cilj negdje na Sljemenu u nekim čudnim dobima i pobjeđivati svog glavnog suparnika: Nedamise Letarga.

A nagrada nije rezervirana samo za najbrže i nije blicanje fotoaparata, klicanje gomile, bezvezna kristalna vaza s ugraviranim natpisom “1. mjesto za pobjedu u…” i komad koji ti uručuje predimenzionirani fotogenični ček na kojem se koči četvero i više znamenkasti broj (s logom generalnog sponzora naravno), već intimnost s prirodom, uživanje u druženju zadovoljnih istomišljenika, čavrljanju o prolaznosti vremena, ustroju svemira i utjecaju zdrave prehrane na probavu i sportske rezultate na putu prema usnulom Zagrebu dok se dah ledi u zraku… I ono najvažnije, najglavnija nagrada, ono što bi osnovna, jedina i jednostavna esencija sporta trebala biti: u zdravom tijelu zdrav duh.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.