Osnovna razlika između trekera i prosječnog hrvatskog rekreativca, dakle haklera nogometa ili košarke, je ambijent u kojem upražnjava svoju slobodnu aktivnost. Priroda i divljina zahtijevaju profil ljudi koji su u najmanju ruku spremni zablatiti se i nemaju paranoičan strah od krpelja, medvjeda, kopriva, vjetra i drugih prirodnih pojava. A osim ove premise ne postoje drugi uvjeti. Ima siromašnih koji troše nepostojeće novce da obiđu svoja sveta treking brda, sociopata koji bježe od ljudi, natjecatelja koji isključivo doživljavaju stazu kao nešto što se prolazi, a ne kao doživljaj. Doktori, profesori, nesretni pojedinci u potrazi za žrtvom suprotnog spola, neshvaćeni sportaši, ljudi željni dobrog provoda u prirodi. Stvarno ima svega.
Drugi važan preduvjet za trekera je solidna doza ljubavi prema ekstremnom fizičkom naporu. Bilo da ste početnik na laganom treningu ili natjecatelj koji lovi sekunde podrazumijeva se da vam je cilj preći pretjeranu količinu kilometara za vašu trenutnu fizičku spremu. I da će vas u procesu boljeti noge, žuljati tenisice, šerafiti želudac, a možda ćete se na kraju skljokati pod neko drvo i u mobitel tipkati broj od kojeg očekujete spasenje. Naravno sve ove mazohističke stvari trekeri vole, slično kao što se biciklisti ponose svojim padovima, muzičari dugim koncertima, pivopije dana kada su popili dvajspet pivi… Iako prosječnom čovjeku pedesetak kilometara u jednom danu na Velebitu izgleda kao luđačka avantura, trekeru to predstavlja nešto u čemu uživa. Treking u potpunosti potiskuje svakodnevicu, muža, posao, auto i financijske brige, jer se kroz intenzivan napor u divljem okolišu koncentriramo samo na to gdje smo, kako ćemo izdržati do idućeg skloništa, izvora. Dok planinari idu dovoljno sporo i lagodno da su im životne brige ipak na površini, trekeri u pravilu idu do maksimuma, a usporavaju tek onda kad im razmišljanje, a kamoli razgovor o problemima, predstavljaju herojski napor. Da stvar bude još bolja nakon što jednom prođeš toliko kilometara i shvatiš na kakav napor je spremno tvoje tijelo, shvatiš koliko su ustvari naše ljudske sposobnosti ograničene nekim besmislenim stereotipima.
Jedan od ljepših prizora na svakom trekingu je ciljna linija gdje iscrpljeni mazohisti leže uokolo cilja i s veselom nevjericom si prepričavaju razne nezgode o gubljenju, medvjedu, gladi, iscrpljenosti. Tu se stvara pobratimstvo slabašnih ženica, rabijatnih dvotonaša s torzom poput Herkula, pivopija i zakletih antialkoholičara, u principu nema principa.
Treking je sport za kojeg nije najbitnije nadmetanje, već doživljeno. Predivna livadica, košuta koja ti je preskočila preko puta, labirint strmih putova, pogled sa vrha, umor kakav niste osjetili nikada u životu. Postoje pobjednici na trkama, no, vrlo često su doživljaji onih zadnjih puno ljepši, uzbudljiviji, i posebniji. Jer za razliku od natjecatelja koji bezglavo jure po brdu pitajući se ponekad što je meni ovo rebalo, rekreativci si bez grižnje savjesti dopuste odmor na nekom lijepom mjestu i uživaju.
A onda dođe radni tjedan, a trekeri već u utorak počnu sanjati o povratku na brda i bijegu od svakodnevnih gluposti koje sa sobom nosi život na niskoj nadmorskoj razini…
Tekst napisao: Marko Rajković
