Vikend štivo

Pari se raspisao nakon KIC-a, pa evo… KI Challenge Pošto ”posvagduše” Žohara nije bilo ostat ćemo prikračeni za literarni doživljaj utrke pa me Pari se raspisao nakon KIC-a, pa evo…

KI Challenge

Pošto ”posvagduše” Žohara nije bilo ostat ćemo prikračeni za literarni doživljaj utrke pa mene uhvatilo da podijelim svoje doživljaje sa drugima. Uglavnom, već dugo me mučilo probat pustolovnu utrku, a light verzije su stvorene za takvo nešto. ISAR je bio debitantska utrka i dobro je odradila svoj posao. Ako je njen posao nešto u stilu ”da nudi čovjeku ispunjavajuče zadovoljstvo odrađenim te ga namami da proba još”. Uz to je išlo i neobično iskustvo izvrsnog slaganja i suradnje sa partnerom, s kojim samo na ISARU po prvi puta zajednički radili kakvu sportsku aktivnost, a ispalo je kao da godinama skupa treniramo, doduše slabo, s obzirom na rezultat, ali u ovom kontekstu više pažnje ipak dajem našoj borbi protiv utrke same nego protiv ostalih ekipa.

S obzirom da bi ovo trebao biti tekst o KI Challengu mogao bi prestati spominjati ISAR i okrenut se naslovnoj temi, mada su stvari, odnosno utrke, iako bile posve neovisne, ipak povezane. A sad krenimo.

Za neupućene. Pustolovna trka je sportska disciplina gdje ekipe, obično od 2-4 člana, prevaljuju poprilične dužine raznim oblicima sportskih transportnih sredstava na vlastiti pogon, kao što su trčanje, bicikl, kajak, plivanje itd. Zavisi od organizatora. Da se sve ne bi svelo na bezglavo jurcanje najjačih tu je i element orijentacije, gdje se moraju ekipe snalaziti po terenu i pronaći određen broj kontrolnih točaka. Što posve na novo definira pojam ‘bezglavog jurcanja’, u što se često to i pretvori.

Na pustolovnoj trci je jedna od bitnih stvari takozvani ”briefing”, odnosno tehnički sastanak prije trke. To, uz druge bitne stvari, kao što su kondicija, mentalna sprema ili pak samo želje da se dobrovoljno predajete torturi sunca, vode, kamenja, vjetra i beskrajnih kilometara, postavlja temelje vašoj uspješnosti u trci. Ako dobro slušate, naravno. I date si truda oko razumijevanja karata i terena i tako dalje. Ali pošto je master Elvir rekao da ‘trka nije orijentacijski zahtjevna’ glavna preokupacija nam, tu mislim sebe i svog partnera, jer su ostali timovi u sportskom duhu brzo odlepršali spavati, je bila da užicamo još koje pivo od punašne konobarice, koja je cijelu večer izgledala blago nervozna zbog neočekivane gužve za taj dio sezone. I u 11 zadnja runda i nema više. Valjda je znala bolje od nas što nas čeka.

Nakon noći u šatoru, koju mogu opisati samo kao kombinaciju bolnih okretanja te kratkih perioda sna, došlo je jutro. Obavljamo uobičajene jutarnje stvari i nosimo bicikle i boxeve na tranziciju. Tranzicija je naime kraj gdje takmičar promjeni disciplinu, u našem slučaju smo prešli s hodanja na bicikle, a u boxu se obično ostavi hrana i voda.

Pokušavam prišarafiti prednju lampu na bicikl, ali pošto sam izgubio gumene podloške koje lampu učvrste, ostavio sam to za tranziciju. Spominjem to zato jer se kasnije pokazalo kao bitan detalj.

Jutro je bilo neobično friško, te sama pomisao na početak trke koja počinje plivanjem i nije baš u vrhu privlačnih ideja. Ali što se mora, nije teško. Kažu.

Ja odmah prijavim partneru da bi bilo najefikasnije na start doći u kupaćim gaćama, pošto na početku ima samo nekih 100 m trčanja do mora i slijedi plivanje. Na što mi on kaže da se ipak trebamo na startu pojaviti pristojno obučeni. Pa smo se obukli. U startnoj areni vlada uobičajeni predstartni žumor, zadnje provjere opreme, zagrijavanja. Većina ljudi je došla do sličnog zaključka kao i ja, pa smo se onda na startu svi skinuli i ubacili stvari u ‘dry bagove’ odn. suhe vreće. Kojih je bilo svih vrsta, od profi varijanti do domaćih umotvorina, najčešće od vreća za smeče.

Start.

62 takmičara trkom juri prema kraju mola i skače u vodu. Stvarno zanimljiv prizor, a adrenalin trke ti pomaže da ne razmišljaš puno o hladnoći itd. Nakon minute plivanja mi je ionako već vruče. Oraspoložila me spoznaja da dry bag ipak pliva, jer me na startu pomalo brinula činjenica da je težio sigurno barem 8 kila. Da nisu bile ‘plivajuče kile’ bilo bi zanimljivo…

Plivanja ima 200,250 m, što je sreća za mene, jer mi to i nije neka jaka disciplina, posebno ako je dulja od 25 metara. Dokopamo se nekako obale i izborimo za kajak. Ne znam da li je to moje planinsko podrijetlo krivo, ali ni kajak mi nije neka jak disciplina, što me onda tjera na razmišljanje o tome što jesu moje jake discipline, što nije još dobilo konačni odgovor. Ali znam da su to one kod kojih se ne možeš utopit. Ne znam jel naš kajak bio pokvaren ili je stvar u nama, ali cijelo se vrijeme kretao kao pastuh u blizini kobile. Pleše guza malo lijevo, malo desno, samo ne u ravnoj liniji naprijed. Usprkos činjenici da sam na ISAR-u svladao lekciju da je srednje sjedalo namijenjeno trećoj, manjoj osobi, najčešće djeci i da nije baš pogodno za stražnjeg veslača. U dionici kajaka su nas ekipe u glavnom prestizale, a najviše me se dojmilo kad su nas prešle dvije cure, veslaju s lakoćom, sinkronizirano i stvarno sve izgleda lako. A nije! Bura dere, par puta mi skoro iščupa veslo iz ruku, i uz to se još par puta lupim veslom u koljeno i prstima udarim u kajak. U biti sam zahvalan buri da nam je skratila dionicu veslanja sa 15 na oko 5 km. Pet se još i da ovako, na entuzijazam. Za 15 baš i nisam siguran. Koliko se sjećam, na kraju dionice kajaka smo bili među zadnjim ekipama i na toj dionici nismo pretekli ili uhvatili baš nikoga.

Slijedi oblaćenje i priprema za treking. Krenuli smo laganim trkom i odlučili naći markirani put orientacijom kroz ulice Punata umjesto da trčimo okolo. Valjda nikad neću saznati jel to bila dobra odluka, što na kraju krajeva nije ni najvažnije, jer je poslije bilo puno bitnijih i lošijih odluka, ali u tom momentu me ‘brinuo’ i gubitak minute ili dviju. Ha.

Našli smo taj planinarski put za Veli vrh i krenuli prema njemu. Staza fina, da se i trčat mada mi to ne koristimo jer ”dugi je još put pred nama, ne smijemo se skuriti”. A to onda znači da te ekipe koje trče počinju hvatat i pretjecat. A tek ako staneš da bi pogledao kartu, odmah gubiš koje mjesto. Što, kako već rekoh, u tom momentu djeluje još dosta bitno. Zadnji dio prema vrhu smo zbog tog pritiska i zbog činjenice da je gore sve golo jednostavno presjekli popreko i došli do kontrolne točke broj 2 (KT2). Tu cvikamo karton i pogledamo dalje. S vrha puca prekrasan pogled prema gradu Krku i Punatu, a pred nama se prostire pejzaž kakav bi teško izmislio i slavni J.R.R Tolkien u svojim knjigama. S druge strane ne bih isključio pomisao da je prije Gospodara prstenova ljetovao na Krku i tu dobio ideju za opis Mordora. Sve se bijeli od sunca spaljenog kamenja pa bi umoran čovjek greškom mogao pomisliti da je zapao snijeg. Tek tu i tamo koji komad zelenila koji samo izdaleka izgleda prijatno i nježno a u stvarnosti su to paklene zamke pune oštrog trnja koji dere i odječu i kožu ako slučajno stanete u njega. A i kod tog lijepog bijelog kamenja su se sunce, voda i vjetar lijepo zaigrali ta ga miljunima godina strplivo oštrili, da sad to izgleda ko da hodate po samim oštricama noževa. Stoga je potrebno paziti na svaki korak te to još dodatno iscrpljuje.

Krenuli mi tako nadobudno popreko prema KT3 koja je bila smještena u jednoj špilji. I prođemo jedno brdo i počnemo tražiti tu špilju, pa uspoređujemo sa kartom, pa malo hodamo, tražimo, pizdimo i tako jedno dobrih pola sata dok nismo shvatili da smo skroz u krivoj dolini. Kasnije sam saznao da je jedna ekipa tu provela 3 sata i da su na kraju razmišljali o tome da iskopaju svoju špilju, što bi vjerojatno bilo brže. Čim smo shvatili gdje smo, dalje je bilo lako. Pronašli smo KT3 i krenuli dalje prema rtu blizu Baške gdje je KT 4 bila na svetioniku. Putem smo samo dobro pazili da ne zalutamo pa je bilo OK, mada je dosta smetao vjetar koji je nemilosrdno puhao te je igra igru ‘kako prevrnuti avanturista’! Tako smo došli do svetionika i krenuli prema Baški. U tom dijelu smo sreli mješovitu ekipu s kojom smo bili skupa na Velom vrhu i poslije sam ih vidio da isto traže KT3 u krivoj dolini, a do KT 4 su nam nabili 35 min zaostatka! Još mi nije jasno kako je to bilo moguće.

Napokon smo došli u Bašku, nogama je već bilo dovoljno trekinga i poželejele su bicikl. U hodanju prema tranziciji sam bio uvjeren da smo debelo među zadnjima jer dugo nisam iza nas vidio nikoga, a kad smo došli na tranziciju tamo čeka još barem polovina bicikala. Gdje su se sve te ekipe posakrile na vrhu brda odnosno gdje sve su lutale je sada pitanje?

Na tranziciji smo dosta komotno pojeli ručak te onda uz pomoć savjeta odustale slovenske ekipe krenuli dalje. Nek spomenem da nisam namontirao lampu na bicikl, jer sam bio uvjeren da mi neče trebati. Bila je prava milina sjest na bicikl i odpedalirat novim pustolovinama u susret. Več prije silazka sa asfalata smo dostilgi jednu ekipu, prva koju smo mi tog dana dostigli, te sam ja počeo veselo razmišljat u sebi da je bicikl ”naša” disciplina. Zagrizli smo u brdo te ubrzo pretekli još jednu ekipu, koja je tamo gurala bicikle. Na vrhu brda kratka stanka za orientaciju i na raskršču krenemo desno. Što se u kasnijoj analizi pokazalo presudno za cijeli daljnji tijek dana. Naime, na karti je bilo jasno vidljivo da lako dođeš do KT6 ako se samo držiš desno na svim raskrščima. To je bilo očito, toliko očito da si nismo postvljali dodatnih sigurnosnih pitanja. Kao naprimjer iz koje godine je karta i zašto tamo ima nekih novih cesta, koje se ne vide na karti. Čak ni prisutnost par lutajučih timova nije nas smela i odlučno smo krenuli po sigurno pravome putu. Pa smo došli do suhozida i vrata gdje bi 100% morala biti kontrola, koje naravno nema, pa smo malo pizdili na Elvira, malo na državnu geodetsku upravu zbog loših karata a najmanje na sebe zbog lošeg orijentacijskog znanja. U tom trenu su nam se pridružili Aleš i Mateja (ekipa Ninđa i riba!!!) koji su na toj visoravni već sat i pol tražili KT6. Kad smo napokon prihvatili žalosnu istinu da smo fulali mi a ne Elvir, morali smo i otkriti gdje uopče smo. Jer generalna spoznaja da smo negdje na Krku u Hrvastkoj nam nije bila od pomoći. Dobro da brdima treba koji miljun godina za micanja pa su na karti dosta dobro postavljena u usporedbi sa zbiljom, pa smo pomoću njih locirali našu poziciju i otkrili da smo prema karti negdje u bespuču do kojeg je vodio novi, fini makadamski put. Od tu dalje je bilo lako. To jest, slijedečih 8 minuta. Kontrolnu točku smo brzo našli, i krenuli dalje, prema Vrbniku i KT7. Al već 500 m dalje se put ponovno rasčvao

na način koji nije baš bio vjerno oslikan na karti te smo nakon kratkog viječanja odlučili krenuti lijevo, umijesto dolje. Mislim, brzinska logička analiza situacije, iz današnje perspektive, ne dopušta puno opcija. Na vrhu visoravni si, moraš se spustiti skoro do razine mora i imaš raskrče gdje jedan put ide lijevo pod brdo a drugi nizbrdo prema moru. Jasna situacije, zar ne? Ali ipak nam je u tom momentu logični izbor bio put na lijevo, prema brdu. Nakon 50 m smo sreli još dvije i pol ekipe (jedna ekipa se raspala pa je nastavio samo jedan član) kojima je taj put isto bilo logičan. Ali oni su se već vračali jer se put pretvorio u puteljak kojim se nije dalo vozit. Volio bih da me u životu češče prati samouvjerenost koju smo pokazali u tom momentu i uprkos upozorenjima smo krenuli dalje. I nakon 300 m zapeli na nevoznom puteljku. Pa sam blago iziritiran lutanjem primjenio specijalnu orijentacijsku taktiku. Nazvao sam Elvira. Koji mi je rekao očito, te smo krenuli na spust pravim putem. Taj spust je meni bio jedan od vrhunaca dana. Makadam razrovan, pun pijeska i velikih kamena razbacanih svuda. Potencijalno opasno. Ali i poligon za užitak. Moj bicikl je konačno došao do punog izražaja sa prednjom i zadnjom suspenzijom, te sam se sjurio dolje sa osmjehom na licu. Moram spomenuti jednog od takmičara koji je sve to obavio na treking biciklu sa 28 colskim glatkim gumama. Car!

U tom periodu smo s partnerom još nešto razmišljali o plasmanu, rezultatu i sličnim stvarima, te smo ostavili ostale ekipe iza nas i sjurili se u Vrbosku gdje nas je Darija utješila sa informacijom da je KT8 ”malo tricky za naći”. Kupilo smo vode na kiosku i krenuli dalje. Malo vožnje po asfaltu, koja je inače nepopularna među brdskim biciklistima, je bilo pravi melem za noge i donji dio leđa zvan stražnjica. Ubrzo smo opet krenuli na makadam, ali smo nakon 200 m skužili da nam se ne sviđa smjer kojom ide pa smo se vratili na asfalt. I opet sreli ekipe koje smo ostavili prije pola sata. Pa se opet razdvojili od njih i krenuli svojim putem prema KT8. Kažu da je definicija gluposti raditi nešto na isti način i očekivati drugačiji rezultat. Barem dio definicije smo sigurno ispunili, jer smo se nastavili orijentirati samo po putevima, mada bi nas dotadašnja iskustva mogla naučiti da su putevi promjeniva kategorija i s vremenom imaju tendenciju razmnožavanja, te bi trebali uvažiti i druge orijentire. Pa smo se malo vrtili tamo okolo, vozili gor dolje i polu na slijepu sreću pokušavali naći nešto. Ja sam našao neki markirani put, koji je obečavao, pa smo na kraju zaključili da je krivi, mada je daljni slijed događaja pokazao da je bio pravi, i došli smo do najkritičnijeg trenutka dana. Depresije. Partneru je motivacija jednostavno pala u čarape. A ja je nisam imao za dijeliti, jedva samo pokretao sebe. I složio sam se sa prijedlogom, da jebeš ti sve te krive karte i da nas zezaju sa svih strana, i da čak drveče pogrešno raste i da nam je pun kufer svega i idemo odustat! I krenemo prema odustajanju, još jedan miješanu ekipu odgovorimo od pokušaja traženja na pravome putu, te na cesti opet naletimo na Ninđu i ribu. Koji nas nagovore da ipak još malo probamo. Pa krenemo nekim novim putem koji je završio nakon 100 m kod suhozida. Pa sam se opet poslužio specijanom taktikom i nazvao Elvira. Dobro da sam mu znao objasniti gdje smo i dao nam je upute za dalje. Krenuli smo tako cestom natrag pa smo opet sreli one 2,5 ekipe od prije i ja sam ih u duhu fair playa pozvao da idu s nama jer sam dobio insiderski namig. U tom trenu sam odlučio još i da je dobar rezultat ionako več odustao nad nama i otišao tražit perspektivnije ekipe, te sam predložio svima da idemo dalje skupa. Svi su se složili. Uz nemalo dodatnog traženja smo ipak uspjeli naći prokletu baru i krenuti tražit KT9. Brzo smo našli raskršče ispod dalekovoda i tamo nas ljubazni domačin pita što tražimo. Pošto smo tražili točku na stazi u šumi bilo je malo teško objasniti odn. pitati za smjer, pa smo pokušavali opisno a na kraju on kaže kako je ujutro vidio nekoga kako ulazi u šumu i tamo po stazi nakon 150 m ostavlja neku crvenu kutiju! E, to je bila informacija! Jedini je problem bio u tome da njemu 150 m ima posve drugačiju dužinu nego nama. Jer je kontrola bila na nekih 300-350 m daleko u šumi. I to nam je oduzelo skoro pa sat vremena, dok se nismo ipak posavjetovali sa kartom i odlučili da jednostavno mora biti tamo te smo, već u mraku, jednostavno toliko daleko išli u šumu da smo je našli!

Sad nas je na okupu bila več devetorica i svi smo skupa krenuli prema zadnjoj kontroli. Vozili smo se kroz šumu uz pratnju domačina u autu, koji je jedno 5 min ljubazno vozio za nama i osvjetljavao nam put i nije u nijednom trenutku htio izgurati nas sa ceste ili nešto slično. Zahvaljujem mu.

Tu ponovno moram spomenuti svoju lampu za bicikl, koja je ostala odmarati na tranziciji a ja sam sa sobom imao samo minijaturnu lampu za na glavu, koja daje trunku više svjetlosti od svijeće. Dobro da nas je bilo više pa su mi drugi osvjetlavali put. KT10 smo našli uz cestu bez problema te smo se sjurili u grad Krk, prema cilju. Za malo smo zakasnili cilj na Rivi pa smo morali potegnut do restorana u kampu. Gdje je već bilo u tijeku proglašenje pobjednika, a mi smo kasirali veliki pljesak od svih, kad smo konačno uspjeli skrenut pažnju na sebe. Neprocenjivo!

Što reći za kraj. Bilo je lijepo. Jako. Posebno kad gledam unatrag. I bilo bi mi zauvijek žao da smo odustali. Pa mogu reći da sam naučio dvije velike lekcije u tom danu. Prva je da neću više ni pomisliti na odustajanje zbog glupih razloga. Ozlijeda, totalna iscrpljenost, opasnost – može. Ostalo ne.

A druga? Da karte s razlogom imaju uz ceste nacrtanih još mali milijon oznaka koje čovjeku mogu pomoći da se snalazi i nađe pravi put. Samo se treba potruditi i naučiti malo to čitati. I kompas ne bi bio naodmet.

A pustolovne utrke? Preporučam svakome, ko u sebi skriva malo avanturista i voli aktivan život. Jer je jako dobar osjećaj da praktično sve zavisi o tebi i tvom trudu, što često i nije slučaj u životu.

Pozdrav.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.