Amigo

Dio članka Antona Samovojske o Zvonimiru Magdiću povodom izlaska njegove knjige “Maradona, mali zeleni” , prenesenog iz Sportskih novosti od 12. ožujk Dio članka Antona Samovojske o Zvonimiru Magdiću povodom izlaska njegove knjige “Maradona, mali zeleni” , prenesenog iz Sportskih novosti od 12. ožujka 2009.:
“Jednog svibanjskog jutra, potkraj sedamdesetih, u “Zvjerinjaku”, kafiću nadomak Trga bana Jelačića, dio povećega društva bili su neponovljivi Bernard Vukas Bajdo i Zvonimir Magdić Amigo. Kako se toga dana igrala finalna utakmica engleskog kupa, svi smo se počeli spremati poći kući. Osim Magdića. Zatečeni Bajdo zapitao je Magdića: “Amigo, ti ne ideš gledati finale?” “Ne, ne idem” – odgovorio je Magdić. “A zašto?” “Pa igraju Englezi” – otpovrnuo je Magdić. “Zašto ti ne voliš Engleze?” – ustrajao je Vukas. “Joj, Bajdo, pogleč ovo. Sad dojdem doma, sednem u fotelju i zapalim televizor. Engleski desni bek zeme loptu i opali je. Ja se dignem, odem u kuhinju, pristavim čaj, vratim se natrag pred televizor, a lopta je još u zraku. Kaj se tu ima videti?” Društvo se raspalo od smijeha. Amigo je doista osobiti autor, a takva je, ne treba dvojiti, i knjiga, čiji urednik nije nitko drugi nego Ante Kostelić!
Magdić je Maradonu, to čudo od nogometaša, upoznao 1978. u Buenos Airesu. Maradona je imao 18 godina i bio je ovjenčan atributom apsolutno najboljeg mladog nogometaša svijeta. Ali to nije bilo dovoljno da ga Cesar Luis Menotti uvrsti u reprezentaciju Argentine, koja će na svome tlu osvojiti naslov prvaka svijeta. Zahvaljujući Rudolfu Kralju, Zagrepčaninu koji je bio Menottijeva desna ruka, Magdić je u Buenos Airesu uspio načiniti prvi intervju s Maradonom. Potom je čudesnog Argentinca pratio u stopu, vrebajući i najsitniju zgodu za nove susrete. Knjiga opisuje sve Maradonine zgode i nezgode te Magdićeve zgode i nezgode s Maradonom. Poput ove, koja nas upoznaje s detaljem u kojem je Maradona postao “mali zeleni”: “Redakcija me 21. svibnja 1980. poslala u Beč na prijateljsku utakmicu Austrija – Argentina. Rekli su mi: “Imaš 22 retka.” Utakmica je bila strahovita, Argentina je raznijela Austriju s 5:1, a Maradona je zabio tri komada. Mogla se napisati knjiga, a ja sam imao 22 retka. Poslao sam točno 22, jer da sam poslao 24, odmah bi mi skratili 2. Izvješću sam nadjenuo naslov: “Diego, jesi li ti mali zeleni?” Kad je tekst stigao u redakciju, prvo je nastao smijeh, pa opća sablazan i, napokon, poruka: “Zvonimire, mi te šaljemo na put, ti trošiš državni novac, a što radiš? Šalješ nam neke kretenarije o “malom zelenom”. Kakav “mali zeleni”! To ti neće izići.” Nije izišlo” – pripovijeda Magdić. Dakako, ova je priča dobila zanimljivi nastavak. “Ujesen 1982. godine, u drugom kolu Kupa pobjednika kupova, u Beogradu su igrali Crvena zvezda i Barcelona. Vrijeme je bilo ružno, teren loš, ali Maradona je imao jedan od svojih dana. Primivši loptu, u jednom je trenutku naumio lobati vratara Crvene zvezde. Kad je opalio, rekao sam: “Ako ovo bude gol, idem doma.” Bio je gol, no nisam otišao doma. Nakon utakmice napisao sam članak pod naslovom: “Diego, ti si ipak mali zeleni”. Taj je naslov objavljen jer sada su svi spoznali da je Maradona doista – mali zeleni.”
Zvonimir Magdić opsesivno je zaljubljen u argentinski nogomet. Stoga nimalo ne začuđuje što njegova lista petorice najboljih nogometaša svijeta svih vremena izgleda ovako: Moreno, Di Stefano, Sivori, Maradona, Pele. Samo se genijalni Brazilac Pele mogao smjestiti u elitno argentinsko društvo. “Koga biste najradije gledali od te petorice?” – zapitali smo Magdića. “Sivorija, uvijek Sivorija.” “Zašto baš Sivorija?” “Zato jer je njegova statistika fenomenalna. On je imao 12 i pol tunela po utakmici.”
Magdić, što nije nimalo neobično, ne uživa u današnjem nogometu. Zašto?: “Preozbiljan je. Na igralištu danas nedostaje zabave. Znate, kad igrači počnu raditi nogomet, nema pravog nogometa.”
Kako to da Argentinaca poput Sivorija nema u Dinamu?: “Nema takvih jer traže krive. U Argentinu se ne ide tražiti bilo kakav igrač, nego samo igrač s brojem 10. Numero diez! Taj tip igrača treba tražiti u Argentini. Argentinske desetke su briljantne, ostali su “mesari”. Za razliku od Brazilaca, koji su mekši i na drugim pozicijama. No ta razlika između Argentinaca i Brazilaca nije nastala nimalo slučajno. Argentinci su odrasli na mesu, a Brazilci na bananama.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.